SILVIJA PLAT
DAN KAD JE UMRO GOSPODIN PRESKOT
Dugo vremena pošto smo se smestile niko nije progovorio ni reč, baš kao da su svi čekali da tišinu prekine neko drugi, kao da su osluškivali da čuju reč koja bi označila početak predstave. Jedino je gospođa Mejfer, utonula u svoje salo kao da sedi na prestolu, maramicom neprekidno brisala oči; bila sam skoro sigurna da ne briše suze, već znoj koji curi na sve strane. „Tuga jedna“, poče mama veoma tiho, „tuga jedna, moja Lidija, da je moralo da se desi ovako nešto. Odmah smo se spremile i dojurile, tako da ni ne znam ko ga je pronašao.“
Mama je ono „ga“ izgovorila sa velikim „g“, dok sam ja razmišljala kako je sad, kada gospodin Preskot svojim groznim raspoloženjima i svojim češanjem više nikome ne ide na živce, sve u redu. Upravo je to „Ga“ bila reč koju je gospođa Preskot čekala.
„Ah, Agnes“, poče, i lice joj ozari nekakva naročita svetlost, „ja čak nisam ni bila tu kad se to desilo. Liz, moje siroto dete, ona ga je našla.“
„Jadno dete“, šmrcnula je gospođa Mejfer u svoju maramicu. Njeno džinovsko crveno lice raspadalo se kao prezrela lubenica. „Umro joj je na rukama.“
Liz nije rekla ništa, samo je ugasila do pola popušenu cigaretu, i odmah potom zapalila sledeću. Ni ruke joj nisu zadrhtale. Verujte mi, sve vreme sam je posmatrala.
„Bila sam kod rabina“, nastavljala je gospođa Preskot. Ona se oduvek zanimala za različite religije. Uvek je na večeri imala ponekog paroha ili sveštenika, sad je, očigledno, rabin bio aktuelan. „Ja sam bila kod rabina, dok je Liz spremala ručak, a tatica otišao da pliva u bazenu. Znaš koliko je voleo da pliva.“
Mama je klimnula glavom, da, naravno da zna koliko je gospodin Preskot voleo da pliva.
„Ma, da“, nastavljala je gospođa Preskot, opuštena poput glavnog protagoniste Dragneta[1], „nije bilo ni podne. Tatica je voleo da pliva prepodne, nema veze da li je hladno ili nije, bio je izašao, stajao je tamo, u vrtu, brisao se peškirom i sa susedom razgovarao o ružama puzavicama.“
„Zasadio ih je pre samo godinu dana“, prekinula ju je gospođa Mejfer, tonom koji je nagoveštavao da se radi o podatku od presudne važnosti. „Gospodin Grouv, naš dragi komšija, mišljenja je da je tatica tog jutra izgledao čudno, plavkasto, kaže. U jednom trenutku je tatica prestao da mu odgovara, samo je stajao i buljio ispred sebe sa nekim nenormalnim smeškom na usnama.“
Liz pogleda napolje, škripa ljuljaške se i dalje čula. Pravila je kolutove od dima. Nije rekla ni reč. Samo je ispuštala kolutove od dima.
„Gospodin Grouv je pozvao Liz, ona je dotrčala, tatica se stropoštao na zemlju, gospodin Grouv je otrčao u svoju kuću po konjak, Liz je zagrlila taticu...“
„I šta se onda desilo?“, morala sam da pitam, bilo je napeto baš kao kad sam u detinjstvu od mame slušala krimi-priče.
„Onda...“, reče gospođa Preskot, „onda... Tatica je otišao, umro je u Lizinom naručju. Nije stigao ni konjak da popije.“
„Ah, Lidija“, zavapila je mama. „Šta si ti preživela!“ Gospođa Preskot uopšte nije izgledala kao neko ko je preživeo bilo šta. Gospođa Mejfer je šmrcnula u svoju maramicu i zazvala Boga. Na umu je, najverovatnije, imala gospodina Preskota, pošto je nastavila molitvom „Oh, i oprosti nam grehove naše“, baš kao da je na sudu, baš kao da ga je lično ona usmrtila.
„Moramo da nastavimo da živimo“, reče gospođa Preskot, i nasmeja se odvažno. „Tatica bi tako voleo.“
„To je najbolje što možemo da uradimo“, uzdahnula je mama.
„Samo se nadam da ću i ja, nekad, tako mirno da skončam“, dodala je gospođa Preskot.
„Oprosti nam grehove naše“, plačno je dodala gospođa Mejfer, nemajući nikog posebnog u vidu.
U tom je trenutku prestala škripa ljuljaške, i Ben Preskot uđe na vrata, njegove naočare za sunce blesnuše kroz tminu dok je pokušavao da nas razazna. „Gladan sam“, rekao je.
„Mislim da bismo stvarno mogli da pojedemo nešto“, reče gospođa Preskot uz osmeh. „Susedi su doneli toliko hrane, da će nam biti dovoljno za čitavu sedmicu.“
„Ćuretina i šunka, supa i salata“, živnu Liz, ali samo delimično, poput kelnerice koja se nasmrt dosađuje dok recituje jelovnik. „Ne znam šta da radimo sa svom tom hranom.“
„Ah, Lidija“, zazva mama, „mi ćemo servirati hranu. Tu smo da pomognemo. To je najmanji problem...“
„Ma, kakav problem?“, gospođa Preskot nam podari svoj najblistaviji osmeh, „Neka to uradi mladež.“
Mama mi je dala znak, i ja skočih, baš kao da sam doživela neočekivani strujni udar. „Liz, pokaži mi gde je hrana, i sve će biti postavljeno za tili čas“, rekoh.
Ben ode u kuhinju, čiji je najveći deo zauzimao stari, pocrneli šporet na gas. Sudopera je bila puna prljavog posuđa. Odmah sam uzela jednu čašu i napunila je vodom.
„Umirem od žeđi!“, rekoh, i ispih je naiskap.
Liz i Ben su me posmatrali začuđeno, kao da su bili hipnotisani. Onda mi sinu: voda je imala čudan ukus, kao da čaša posle nekog žestokog pića nije dobro oprana.
„To je“, reče Liz tek pošto je zapalila još jednu cigaretu, „to je čaša iz koje je tatica pio poslednji put. Ali, nema veze.“
„Bože dragi, oprostite“, rekoh, i smesta odložih čašu na stranu. Odjednom dobih nagon na povraćanje, u misli mi dođe slika starog Preskota koji iz te čaše pije svoje poslednje piće, a onda pomodri i umre. „Stvarno mi je žao.“
Ben se nasmejao: „Neko je nekad iz te čaše morao da pije“. Obožavala sam Bena, uvek je bio praktičan.
Pošto mi je pokazala šta sve treba izneti na trpezu, Liz se popela u svoju sobu da se presvuče.
„Imaš li nešto protiv da malo sviram?“, pitao je Ben, dok sam ja počinjala sa spremanjem krompir-salate.
„Ma, naravno da nemam, što se mene tiče, u redu je“, rekoh. „Nego, šta će reći ljudi? Gitara je za žurke.“
„Neka pričaju šta hoće. Svira mi se, i tačka."
Nastavila sam sa kuhinjskim poslovima, dok je Ben, ne rekavši više ni reč, sedeo i na gitari sasvim tiho svirao neku hilbili melodiju, za koju čovek nije mogao da razazna da li je tužna ili vesela.
„Bene“, rekoh dok sam sekla šnite hladne ćuretine, „baš bih želela da znam da li ti je žao.“
Nasmejao se svojim najtipičnijim osmehom. „Ne baš, ali nije mi ni svejedno. Znao sam i za bolje dane, to je sve.“
Pomislila sam na mamu, i sasvim iznenadno me ščepa tuga koju sam sve vreme potiskivala.
„Nastavićemo da živimo“, rekoh, „još bolje nego ranije.“
I, odmah zatim, ponovih mamine reči, nešto za šta sam mislila da nikad u životu neću biti sposobna: „To je najbolje što možemo da uradimo.“ I sa šporeta sklonila vrelu čorbu od graška.
„Baš čudno“, reče Ben, „misliš da, kad neko umre, bivaš oslobođen, a onda otkriješ da taj neko i dalje sedi tu, pored tebe, i smeje ti se. Uopšte nemam osećaj da je tatica stvarno umro. Kao da je negde dole u meni, i viri, gleda šta će se dalje desiti. I smeje se.“
"Jedino je to dobro u ovoj situaciji“, rekoh, i postadoh svesna istinitosti te svoje tvrdnje. „Od toga ne smemo da bežimo. Znaš da je uvek sa tobom, čak i kad negde odeš, tu je. Na taj način odrastemo.“
Ben se nasmešio, a onda otišao da ih pozove. Večera je protekla u tišini, bilo je u izobilju šunke, ćuretine i svega ostalog. Pričali smo o osiguravajućem društvu za koje radim, tako da sam gospođu Mejfer skoro nasmejala svojim anegdotama o čarobnim cigarama gospodina Mareja. Gospođa Preskot je rekla da je Liz na korak do veridbe, te da je zato sve vreme odsutna duhom, jer Beri nije tu. O gospodinu Preskotu niko nije progovorio ni reč.
Gospođa Mejfer je u sebe strpala čak tri parčeta čokoladne torte, sve vreme izgovarajući jednu jedinu rečenicu: „Samo još parčence i dosta, samo još parčence!“
„Jadna Henrijeta“, govorila je gospođa Preskot dok je kriomice bacala pogled na svoju džinovsku zaovu, koja se sad okomila na sladoled. „To je ta psihosomatska glad o kojoj svi govore. Ona, jednostavno, mora da jede.“
Posle kafe, koju je Liz upravo bila samlela u vodenici – u vazduhu se osećalo koliko je sveža bila – nastala je, doduše na kratko, neprijatna tišina, mama je šoljicu još jednom prinela ustima i, navodno, uzela još gutljaj, iako je svima bilo jasno da je prazna. Liz je i dalje pušila, umotana u male plave oblake. Ben je od salvete napravio avion.
Gospođa Preskot se nakašljala: „Mislim da je vreme da Henrijeta i ja odemo u pogrebni zavod. Agnes, nemoj da posmisliš da sam staromodna, ali ću ponoviti još jednom: bez cveća. I, niko nije obavezan da dođe na sahranu. Ipak, nekoliko taticinih poslovnih prijatelja već čeka.“
„Idem i ja“, reče mama odlučno.
„Deca ne mogu sa nama“, doda gospođa Preskot. „Njima je i ovo previše.“
„Beri će doći kasnije“, reče Liz. „Moram da se operem posuđe.“
„Ja ću oprati posuđe“, ponudih se, izbegavajući da pogledam mamu.
„Ma, Ben može da mi pomogne.“
„Onda je sve dogovoreno.“ Gospođa Preskot je pomogla gospođi Mejfer da ustane iz stolice, mama je prihvatila drugu Mejferičinu ruku. Poslednje što sam videla bilo je kako joj njih dve, hodajući unatrag, pomažu da siđe stepeništem. Jedino ovako mogu, reče ona, stenjući i uzdišući dok se spuštala.
Mama je ono „ga“ izgovorila sa velikim „g“, dok sam ja razmišljala kako je sad, kada gospodin Preskot svojim groznim raspoloženjima i svojim češanjem više nikome ne ide na živce, sve u redu. Upravo je to „Ga“ bila reč koju je gospođa Preskot čekala.
„Ah, Agnes“, poče, i lice joj ozari nekakva naročita svetlost, „ja čak nisam ni bila tu kad se to desilo. Liz, moje siroto dete, ona ga je našla.“
„Jadno dete“, šmrcnula je gospođa Mejfer u svoju maramicu. Njeno džinovsko crveno lice raspadalo se kao prezrela lubenica. „Umro joj je na rukama.“
Liz nije rekla ništa, samo je ugasila do pola popušenu cigaretu, i odmah potom zapalila sledeću. Ni ruke joj nisu zadrhtale. Verujte mi, sve vreme sam je posmatrala.
„Bila sam kod rabina“, nastavljala je gospođa Preskot. Ona se oduvek zanimala za različite religije. Uvek je na večeri imala ponekog paroha ili sveštenika, sad je, očigledno, rabin bio aktuelan. „Ja sam bila kod rabina, dok je Liz spremala ručak, a tatica otišao da pliva u bazenu. Znaš koliko je voleo da pliva.“
Mama je klimnula glavom, da, naravno da zna koliko je gospodin Preskot voleo da pliva.
„Ma, da“, nastavljala je gospođa Preskot, opuštena poput glavnog protagoniste Dragneta[1], „nije bilo ni podne. Tatica je voleo da pliva prepodne, nema veze da li je hladno ili nije, bio je izašao, stajao je tamo, u vrtu, brisao se peškirom i sa susedom razgovarao o ružama puzavicama.“
„Zasadio ih je pre samo godinu dana“, prekinula ju je gospođa Mejfer, tonom koji je nagoveštavao da se radi o podatku od presudne važnosti. „Gospodin Grouv, naš dragi komšija, mišljenja je da je tatica tog jutra izgledao čudno, plavkasto, kaže. U jednom trenutku je tatica prestao da mu odgovara, samo je stajao i buljio ispred sebe sa nekim nenormalnim smeškom na usnama.“
Liz pogleda napolje, škripa ljuljaške se i dalje čula. Pravila je kolutove od dima. Nije rekla ni reč. Samo je ispuštala kolutove od dima.
„Gospodin Grouv je pozvao Liz, ona je dotrčala, tatica se stropoštao na zemlju, gospodin Grouv je otrčao u svoju kuću po konjak, Liz je zagrlila taticu...“
„I šta se onda desilo?“, morala sam da pitam, bilo je napeto baš kao kad sam u detinjstvu od mame slušala krimi-priče.
„Onda...“, reče gospođa Preskot, „onda... Tatica je otišao, umro je u Lizinom naručju. Nije stigao ni konjak da popije.“
„Ah, Lidija“, zavapila je mama. „Šta si ti preživela!“ Gospođa Preskot uopšte nije izgledala kao neko ko je preživeo bilo šta. Gospođa Mejfer je šmrcnula u svoju maramicu i zazvala Boga. Na umu je, najverovatnije, imala gospodina Preskota, pošto je nastavila molitvom „Oh, i oprosti nam grehove naše“, baš kao da je na sudu, baš kao da ga je lično ona usmrtila.
„Moramo da nastavimo da živimo“, reče gospođa Preskot, i nasmeja se odvažno. „Tatica bi tako voleo.“
„To je najbolje što možemo da uradimo“, uzdahnula je mama.
„Samo se nadam da ću i ja, nekad, tako mirno da skončam“, dodala je gospođa Preskot.
„Oprosti nam grehove naše“, plačno je dodala gospođa Mejfer, nemajući nikog posebnog u vidu.
U tom je trenutku prestala škripa ljuljaške, i Ben Preskot uđe na vrata, njegove naočare za sunce blesnuše kroz tminu dok je pokušavao da nas razazna. „Gladan sam“, rekao je.
„Mislim da bismo stvarno mogli da pojedemo nešto“, reče gospođa Preskot uz osmeh. „Susedi su doneli toliko hrane, da će nam biti dovoljno za čitavu sedmicu.“
„Ćuretina i šunka, supa i salata“, živnu Liz, ali samo delimično, poput kelnerice koja se nasmrt dosađuje dok recituje jelovnik. „Ne znam šta da radimo sa svom tom hranom.“
„Ah, Lidija“, zazva mama, „mi ćemo servirati hranu. Tu smo da pomognemo. To je najmanji problem...“
„Ma, kakav problem?“, gospođa Preskot nam podari svoj najblistaviji osmeh, „Neka to uradi mladež.“
Mama mi je dala znak, i ja skočih, baš kao da sam doživela neočekivani strujni udar. „Liz, pokaži mi gde je hrana, i sve će biti postavljeno za tili čas“, rekoh.
Ben ode u kuhinju, čiji je najveći deo zauzimao stari, pocrneli šporet na gas. Sudopera je bila puna prljavog posuđa. Odmah sam uzela jednu čašu i napunila je vodom.
„Umirem od žeđi!“, rekoh, i ispih je naiskap.
Liz i Ben su me posmatrali začuđeno, kao da su bili hipnotisani. Onda mi sinu: voda je imala čudan ukus, kao da čaša posle nekog žestokog pića nije dobro oprana.
„To je“, reče Liz tek pošto je zapalila još jednu cigaretu, „to je čaša iz koje je tatica pio poslednji put. Ali, nema veze.“
„Bože dragi, oprostite“, rekoh, i smesta odložih čašu na stranu. Odjednom dobih nagon na povraćanje, u misli mi dođe slika starog Preskota koji iz te čaše pije svoje poslednje piće, a onda pomodri i umre. „Stvarno mi je žao.“
Ben se nasmejao: „Neko je nekad iz te čaše morao da pije“. Obožavala sam Bena, uvek je bio praktičan.
Pošto mi je pokazala šta sve treba izneti na trpezu, Liz se popela u svoju sobu da se presvuče.
„Imaš li nešto protiv da malo sviram?“, pitao je Ben, dok sam ja počinjala sa spremanjem krompir-salate.
„Ma, naravno da nemam, što se mene tiče, u redu je“, rekoh. „Nego, šta će reći ljudi? Gitara je za žurke.“
„Neka pričaju šta hoće. Svira mi se, i tačka."
Nastavila sam sa kuhinjskim poslovima, dok je Ben, ne rekavši više ni reč, sedeo i na gitari sasvim tiho svirao neku hilbili melodiju, za koju čovek nije mogao da razazna da li je tužna ili vesela.
„Bene“, rekoh dok sam sekla šnite hladne ćuretine, „baš bih želela da znam da li ti je žao.“
Nasmejao se svojim najtipičnijim osmehom. „Ne baš, ali nije mi ni svejedno. Znao sam i za bolje dane, to je sve.“
Pomislila sam na mamu, i sasvim iznenadno me ščepa tuga koju sam sve vreme potiskivala.
„Nastavićemo da živimo“, rekoh, „još bolje nego ranije.“
I, odmah zatim, ponovih mamine reči, nešto za šta sam mislila da nikad u životu neću biti sposobna: „To je najbolje što možemo da uradimo.“ I sa šporeta sklonila vrelu čorbu od graška.
„Baš čudno“, reče Ben, „misliš da, kad neko umre, bivaš oslobođen, a onda otkriješ da taj neko i dalje sedi tu, pored tebe, i smeje ti se. Uopšte nemam osećaj da je tatica stvarno umro. Kao da je negde dole u meni, i viri, gleda šta će se dalje desiti. I smeje se.“
"Jedino je to dobro u ovoj situaciji“, rekoh, i postadoh svesna istinitosti te svoje tvrdnje. „Od toga ne smemo da bežimo. Znaš da je uvek sa tobom, čak i kad negde odeš, tu je. Na taj način odrastemo.“
Ben se nasmešio, a onda otišao da ih pozove. Večera je protekla u tišini, bilo je u izobilju šunke, ćuretine i svega ostalog. Pričali smo o osiguravajućem društvu za koje radim, tako da sam gospođu Mejfer skoro nasmejala svojim anegdotama o čarobnim cigarama gospodina Mareja. Gospođa Preskot je rekla da je Liz na korak do veridbe, te da je zato sve vreme odsutna duhom, jer Beri nije tu. O gospodinu Preskotu niko nije progovorio ni reč.
Gospođa Mejfer je u sebe strpala čak tri parčeta čokoladne torte, sve vreme izgovarajući jednu jedinu rečenicu: „Samo još parčence i dosta, samo još parčence!“
„Jadna Henrijeta“, govorila je gospođa Preskot dok je kriomice bacala pogled na svoju džinovsku zaovu, koja se sad okomila na sladoled. „To je ta psihosomatska glad o kojoj svi govore. Ona, jednostavno, mora da jede.“
Posle kafe, koju je Liz upravo bila samlela u vodenici – u vazduhu se osećalo koliko je sveža bila – nastala je, doduše na kratko, neprijatna tišina, mama je šoljicu još jednom prinela ustima i, navodno, uzela još gutljaj, iako je svima bilo jasno da je prazna. Liz je i dalje pušila, umotana u male plave oblake. Ben je od salvete napravio avion.
Gospođa Preskot se nakašljala: „Mislim da je vreme da Henrijeta i ja odemo u pogrebni zavod. Agnes, nemoj da posmisliš da sam staromodna, ali ću ponoviti još jednom: bez cveća. I, niko nije obavezan da dođe na sahranu. Ipak, nekoliko taticinih poslovnih prijatelja već čeka.“
„Idem i ja“, reče mama odlučno.
„Deca ne mogu sa nama“, doda gospođa Preskot. „Njima je i ovo previše.“
„Beri će doći kasnije“, reče Liz. „Moram da se operem posuđe.“
„Ja ću oprati posuđe“, ponudih se, izbegavajući da pogledam mamu.
„Ma, Ben može da mi pomogne.“
„Onda je sve dogovoreno.“ Gospođa Preskot je pomogla gospođi Mejfer da ustane iz stolice, mama je prihvatila drugu Mejferičinu ruku. Poslednje što sam videla bilo je kako joj njih dve, hodajući unatrag, pomažu da siđe stepeništem. Jedino ovako mogu, reče ona, stenjući i uzdišući dok se spuštala.
BLEZ SENDRAR
U IME KOG ZAKONA?
U ime kog im je to zakona, morala, društva, dopušteno da pustoše? Oni zatočuju, lišavaju imovine, izdvajaju najznačajnije osobe. Osakaćuju fiziološke genije, nosioce i vesnike sutrašnjeg zdravlja. Sebe svuda nazivaju prinčevima nauke i, pateći od manije gonjenja, sasvim lako postaju njene žrtve. Ti tmurni mračnjaci prerušavaju svoj govor u rite grčkog jezika i, tako nakazno obučeni, uvlače se svuda u ime racionalnog liberalizma đubretara. Sranje i besnilo – to su njihove teorije. Oni su postali ortaci besramne buržoaske sile koja je nekada bila isključiva prćija licemerja; upregli su svoje znanje u policijska kola Države i organizovali sistemsko uništavanje svega esencijalno idealističkog, što će reći – nezavisnog. Kastriraju zločince iz strasti i otvaraju lobanje. Izlapeli, impotentni eugeničari, veruju da mogu da iščupaju zlo. Njihova je taština jednaka jedino njihovoj podlosti, a samo hipokrizija kroti njihovo besnilo koje između svega stavlja znak jednakosti, čak i između licemerja i požude.
Pogledajte samo psihijatre. Oni su postali sluge bogataških zločina. Osnovali su naopake rajeve prema obrascu Sodome i Gomore; izgradili su zatvorena utvrđenja, čiji se prag može preći jedino pomoću bankovnog računa, gde je zlato „Sezame, otvori se“. Tu je sve uređeno u ime održanja i procvat najređih poroka. Tu najfinija nauka ide na ruku sibaritizmu zločinaca i manijaka, tako jezivo modernih, da se hirovi Ludviga II i Markiza de Sada čine kao bezazlene igre. Tu je zločin ozakonjen. Tu ništa nije monstruozno, ništa nije neprirodno. Sve što je ljudsko, tu je strano. Sve se odvija u vatiranoj tišini. Ugrađuju se rektumi od srebra i vulve od hromirane kože. Poslednji komunari, doktori Giljotini, cinično operišu aristokratske bubrege i slabine. Sebe su proglasili duhovnim direktorima kičmene moždine i hladno primenjuju laparatomiju svesti. Ucenjuju, lažu, oduzimaju imovinu i stravično otimaju. Primoravaju na eter, opijum, morfijum i kokain, prinuđuju ograničenjima i kljukanjem. Sve to temelje na utvrđenoj skali neumoljivih statističkih podataka. Kombinuju tuševe i otrove; računaju na nervnu iscrpljenost i na napetost čula. Istorija ne poznaje takvu bandu razbojnika; ono što znamo o inkviziciji i jezuitima nije ni blizu virtuoznosti u iskoriščavanju porodičnih slabosti. I takvima je povereno današnje društvo! U njihovim je rukama život sutrašnjice!
SNEŽANA MILOJEVIĆ
ŽIVETI SE MOŽE, PUTOVATI SE MORA
Pada sneg i radujem mu se, uglavnom kroz svoju ćerku, koja je fascinirana severom i belim medvedima. Kad se probudi, mi ćemo se “ubundati” i izaći napolje da obavljamo neke poslove, kao medvedi. Predao sam papire za englesku vizu. Hoću da idem kod kumova u London. Ukoliko je sutra dobijem, biće to lep poklon od Ujedinjenog kraljevstva za moj trideset i deveti rođendan. Užas, trideset deveti. Počinjem da shvatam zašto su žene u panici kad im dođe divan dan. Ovo me s godinama stiglo dok sam smišljao kako sebi da napravim džeparac za London. Pomislio sam na svog kuma kolekcionara, kao, hajde neka kupi neku sliku da se opustim…A onda sam pomislio – tolika cifra, nisam ja neki klinac. Pa da mi je i otac, ne treba on da mi daje pare! Uostalom, još me nisu zvali za vizu.
*** Sve je još neizvesno, a to znači da sam srećnu Novu dočekao u Srbiji. Viza mi je trenutno kiselo grožđe. Bio sam sa ženom u onom popularnom kafiću. Bilo je lepo… Znaš da sam sreo Đ. i nagovestio sam mu tebe. Bilo je baš ovako: „’Ljudi su pristizali u kafe Žuta orhideja i bilo je blizu ponoći. Đ. i F. su stajali za šankom i pili pivo i vodku. U jednom trenutku je F. rekao Đ. kako je jedna njegova prijateljica poštovalac Đ. lika i dela, i da ga pri svakom susretu pomenu, i u šali se dogovore da utanače zajednički susret. Đ. je pitao da li je dotična dama takođe slikarka. Onda je F. opisao Nenu: ’To je jedna visoka, lepa, crvenokosa keltska žena. Ona je profesor književnosti, iz građanske je porodice, sve po propisu.’ Đ. je delovao zainteresovano i uzvratio: ’Radovaću se, radovaću se...’’ Ništa nije slučajno, možda je ovaj susret za šankom razlog mog ostajanja. Sinoć sam prolazio parkom. Bio je neuobičajeno tih i prazan za jedno subotnje veče. Staze uredno očišćene, okolo sneg. Drveće veliko, sa hiljadama belih grančica, osvetljenih uličnim svetlima.
*** Juče sam ćerki kupio DVD sa crtaćima o profesoru Baltazaru. Sećaš se? ’’Bal-Baltazar, Bal- Baltazar...’’ Elem, pustimo mi to, kad ono, ide priča o tome kako se Baltazaru pokvario zidni sat, odnese ga on kod majstora, a majstor u satu nađe pravog miša koji voli da igra. Taj miš se novim prijateljima poveri kako obožava satove i da mu je najveća želja u životu da vidi londonski Big Ben. Možda je ovo fatamorgana, ali ja sam se juče identifikovao s tim mišem. Sigurno ne mogu iz Srbije pre trinaestog. Iskoristiću te dane da odem kod frizerke i sl. Zar ne zvuči androgino? Znaš, Đ. je pisao o tome, o junaku našeg doba, bez onog perverzno bizarnog imidža koji je vukao kroz istoriju. Samo mislim da je Đ. više računao na alhemijskog androgina (kao hemijsko venčanje kralja i kraljice, sumpora i žive – savršenstvo). Dobro je što viza kasni, jer je moja draga prilično skljokana od gripa, a sestra joj nije tu. Imam priliku da pažnjom i nežnošću zaradim nekoliko poena za Kraljevsto nebesko. Ili bar kraljevstvo zvano Stabilan brak.
*** Đ. je pisao o inflaciji svih vrednosti starog sveta, o tome da je sad informaciono doba kada je u rukama prosečnih mozgova velika moć. Posredstvom televizije ljudi su postali TV lica, ali to nisu ličnosti... Daću ti knjigu kad se vidimo. Ne znam šta bi rekao za onu ženu iz ambasade. Zamisli, molim te, kad sam zvao da pitam šta je sa vizom, rekao sam: ’’Moja supruga je dobila vizu za dva dana. Zašto moja ovoliko kasni?’’. Onda su oni ’’ukapirali’’ – gle, pa oni putuju zajedno, a u aplikaciji piše da samo on putuje. Hmmm, ovo je slučaj za Šerloka Holmsa! Žena s kojom sam razgovarao me sve ispitala – i zašto ne putujemo zajedno i čime se ona bavi i zašto ja uopšte putujem u London (?!). Kao da tražim odsustvo iz Aušvica. Ne mogu da verujem, pa svi vrlo lako dobiju tu englesku vizu! Biti talentovan za slikanje ili pisanje ili ...već nešto, obično znači ne biti talentovan za stvarni život. U Srbiji, koja je ’’tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj’’, ova zakonitost postaje još očiglednija. Približava se Savindan, treba napraviti scenografiju za školsku priredbu. Doduše sad imam i kolegu koji predaje crtanje i slikanje kao izborni predmet, pa će moći njega da upregnu. Direktorka mi je toliko puta izašla u susret. Bojim se da jednoga dana ne kaže:’’F., jebite se!’’
*** Moji kumovi žive u Londonu u kraju koji se zove Mill Hill. Izjutra im u baštu sleću ptice kakvih nema u Srbiji, šetaju veverice. Tamo je živeo Crnjanski. Naravno, nema bronzane table na kući u kojoj je živeo. Kao što ni ’’Roman o Londonu’’ nikad neće biti preveden na engleski. Da je neki britanski konobar napisao ’’Roman o Beogradu’’ na preko šesto strana, verovatno bi bio obavezna lektira u Srbiji. Miš iz crtaća je dobio doživotnu dozvolu da ostane u Big Benu. Ja od juče brinem da li ću uopšte dobiti vizu. U novijoj istoriji, Englezi su se pokazali kao veliki izdajnici Srba... Uffff, gde sam otišao. Baš sam ljut. Vreme je da razmišljam o svojoj martovskoj izložbi. Dođi mi na izložbu. Treba li da naglasim da će i Đ. biti tamo?! Ne znam da li si videla na vestima, ali u Londonu je sneg i totalni kolaps u saobraćaju, autobusi ne voze, a i avione će verovatno ukinuti. Neka magija me drži ovde, ali ne znam čija. Uz to, kola su mi ponovo na bolovanju, već tri, četiri dana, što mi dodatno komplikuje život.
*** Danas čitava porodica u kolima, nedaleko smo od kuće, kad, otkači se auspuh. Izađem, vežem ga nekako, tek da doteram do garaže. Uđem u kola, krenem nekoliko metara, kad otkači se skroz, zaglavi se u točkove i ni makac. Pošaljem ženu i decu peške kući, a ja ostanem da se borim s mašinom. Uhvatim auspuh (star sedam godina, korodirao i dotrajao) i počnem da ga cimam levo-desno. Junački ga lomim na pola, ne bih li oslobodio točkove, ali on se ne da. Tad mi u pomoć priskoči mesar. Pitam, ima li čekić. On mi donese ogromnu sataru. Zavalim se i počnem da udaram tom satarom po cevi auspuha. Binge, binge i na kraju je savladam. Sve se ovo dešava u fancy kraju, okolo prolaze skupi automobli, niko naravno ne pomišlja da stane i pita: ’’Komšija, treba li pomoć?’’ A ja, kao Konan, ubijam gvozdenu zmiju. I taj mesar, kao neki futuristički anđeo. Tek me čeka odlazak majstoru. Nije još mnogo ostalo do moje izožbe. Baš sam radoznao da vidim kako će izgledati tvoj susret sa Đ. I to može biti lepa priča, a možda i roman obima ’’Rata i mira’’. Samo da ne bude haiku pesma. Na primer: Izložba Neki ljudi Đ... nije došao
Treba da radim katalog, a ne mogu, još me nisu zvali za vizu. Tik....tak....tik...tak...tik....
*** Trenutno sam u učionici sa nekim sedmim razredom. Postavio sam im da crtaju jednog druga sa kopljem i štitom. Taj mali vitez, Siniša Gojković, na pet minuta je morao do WC-a. Sad se vratio, pa možemo da nastavimo. Skoro sam ponovo prošao tom ulicom gde sam se borio s auspuhom i shvatio da mesara ne postoji i da je ’’mesar sa ogromnom satarom’’ stvarno bio anđeo. Pomislio bih da ludim, ali, i drugi su videli sataru. Sad, i ako dobijem vizu, moraću da uzmem bolovanje. Samo da mi doktorka napiše na doznakama (bar se nadam da hoće, jer nije baš neka Samarićanka): bronhitis. Zaboravio sam na jednu sitnicu u tim svojim planovima – na magiju reči, zbog koje ne sme sve da se priča. I evo, zakačilo me nešto iz bogatog virusnog repertoara. Jutros sam ustao oko pola pet, slinav i bolan, popio amoksicilin petsto i pogledao film o slavnoj pobedi genarala Vašingtona. Dobro, ako je suđeno (evo sad ne mogu da vratim na normalnu debljinu slova). Hteo sam da kažem, bolje što sam sad bolestan nego da kmekam u Londonu. Nego, kako da vratim ’’normalna’’ slova?
*** Sve je još neizvesno, a to znači da sam srećnu Novu dočekao u Srbiji. Viza mi je trenutno kiselo grožđe. Bio sam sa ženom u onom popularnom kafiću. Bilo je lepo… Znaš da sam sreo Đ. i nagovestio sam mu tebe. Bilo je baš ovako: „’Ljudi su pristizali u kafe Žuta orhideja i bilo je blizu ponoći. Đ. i F. su stajali za šankom i pili pivo i vodku. U jednom trenutku je F. rekao Đ. kako je jedna njegova prijateljica poštovalac Đ. lika i dela, i da ga pri svakom susretu pomenu, i u šali se dogovore da utanače zajednički susret. Đ. je pitao da li je dotična dama takođe slikarka. Onda je F. opisao Nenu: ’To je jedna visoka, lepa, crvenokosa keltska žena. Ona je profesor književnosti, iz građanske je porodice, sve po propisu.’ Đ. je delovao zainteresovano i uzvratio: ’Radovaću se, radovaću se...’’ Ništa nije slučajno, možda je ovaj susret za šankom razlog mog ostajanja. Sinoć sam prolazio parkom. Bio je neuobičajeno tih i prazan za jedno subotnje veče. Staze uredno očišćene, okolo sneg. Drveće veliko, sa hiljadama belih grančica, osvetljenih uličnim svetlima.
*** Juče sam ćerki kupio DVD sa crtaćima o profesoru Baltazaru. Sećaš se? ’’Bal-Baltazar, Bal- Baltazar...’’ Elem, pustimo mi to, kad ono, ide priča o tome kako se Baltazaru pokvario zidni sat, odnese ga on kod majstora, a majstor u satu nađe pravog miša koji voli da igra. Taj miš se novim prijateljima poveri kako obožava satove i da mu je najveća želja u životu da vidi londonski Big Ben. Možda je ovo fatamorgana, ali ja sam se juče identifikovao s tim mišem. Sigurno ne mogu iz Srbije pre trinaestog. Iskoristiću te dane da odem kod frizerke i sl. Zar ne zvuči androgino? Znaš, Đ. je pisao o tome, o junaku našeg doba, bez onog perverzno bizarnog imidža koji je vukao kroz istoriju. Samo mislim da je Đ. više računao na alhemijskog androgina (kao hemijsko venčanje kralja i kraljice, sumpora i žive – savršenstvo). Dobro je što viza kasni, jer je moja draga prilično skljokana od gripa, a sestra joj nije tu. Imam priliku da pažnjom i nežnošću zaradim nekoliko poena za Kraljevsto nebesko. Ili bar kraljevstvo zvano Stabilan brak.
*** Đ. je pisao o inflaciji svih vrednosti starog sveta, o tome da je sad informaciono doba kada je u rukama prosečnih mozgova velika moć. Posredstvom televizije ljudi su postali TV lica, ali to nisu ličnosti... Daću ti knjigu kad se vidimo. Ne znam šta bi rekao za onu ženu iz ambasade. Zamisli, molim te, kad sam zvao da pitam šta je sa vizom, rekao sam: ’’Moja supruga je dobila vizu za dva dana. Zašto moja ovoliko kasni?’’. Onda su oni ’’ukapirali’’ – gle, pa oni putuju zajedno, a u aplikaciji piše da samo on putuje. Hmmm, ovo je slučaj za Šerloka Holmsa! Žena s kojom sam razgovarao me sve ispitala – i zašto ne putujemo zajedno i čime se ona bavi i zašto ja uopšte putujem u London (?!). Kao da tražim odsustvo iz Aušvica. Ne mogu da verujem, pa svi vrlo lako dobiju tu englesku vizu! Biti talentovan za slikanje ili pisanje ili ...već nešto, obično znači ne biti talentovan za stvarni život. U Srbiji, koja je ’’tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj’’, ova zakonitost postaje još očiglednija. Približava se Savindan, treba napraviti scenografiju za školsku priredbu. Doduše sad imam i kolegu koji predaje crtanje i slikanje kao izborni predmet, pa će moći njega da upregnu. Direktorka mi je toliko puta izašla u susret. Bojim se da jednoga dana ne kaže:’’F., jebite se!’’
*** Moji kumovi žive u Londonu u kraju koji se zove Mill Hill. Izjutra im u baštu sleću ptice kakvih nema u Srbiji, šetaju veverice. Tamo je živeo Crnjanski. Naravno, nema bronzane table na kući u kojoj je živeo. Kao što ni ’’Roman o Londonu’’ nikad neće biti preveden na engleski. Da je neki britanski konobar napisao ’’Roman o Beogradu’’ na preko šesto strana, verovatno bi bio obavezna lektira u Srbiji. Miš iz crtaća je dobio doživotnu dozvolu da ostane u Big Benu. Ja od juče brinem da li ću uopšte dobiti vizu. U novijoj istoriji, Englezi su se pokazali kao veliki izdajnici Srba... Uffff, gde sam otišao. Baš sam ljut. Vreme je da razmišljam o svojoj martovskoj izložbi. Dođi mi na izložbu. Treba li da naglasim da će i Đ. biti tamo?! Ne znam da li si videla na vestima, ali u Londonu je sneg i totalni kolaps u saobraćaju, autobusi ne voze, a i avione će verovatno ukinuti. Neka magija me drži ovde, ali ne znam čija. Uz to, kola su mi ponovo na bolovanju, već tri, četiri dana, što mi dodatno komplikuje život.
*** Danas čitava porodica u kolima, nedaleko smo od kuće, kad, otkači se auspuh. Izađem, vežem ga nekako, tek da doteram do garaže. Uđem u kola, krenem nekoliko metara, kad otkači se skroz, zaglavi se u točkove i ni makac. Pošaljem ženu i decu peške kući, a ja ostanem da se borim s mašinom. Uhvatim auspuh (star sedam godina, korodirao i dotrajao) i počnem da ga cimam levo-desno. Junački ga lomim na pola, ne bih li oslobodio točkove, ali on se ne da. Tad mi u pomoć priskoči mesar. Pitam, ima li čekić. On mi donese ogromnu sataru. Zavalim se i počnem da udaram tom satarom po cevi auspuha. Binge, binge i na kraju je savladam. Sve se ovo dešava u fancy kraju, okolo prolaze skupi automobli, niko naravno ne pomišlja da stane i pita: ’’Komšija, treba li pomoć?’’ A ja, kao Konan, ubijam gvozdenu zmiju. I taj mesar, kao neki futuristički anđeo. Tek me čeka odlazak majstoru. Nije još mnogo ostalo do moje izožbe. Baš sam radoznao da vidim kako će izgledati tvoj susret sa Đ. I to može biti lepa priča, a možda i roman obima ’’Rata i mira’’. Samo da ne bude haiku pesma. Na primer: Izložba Neki ljudi Đ... nije došao
Treba da radim katalog, a ne mogu, još me nisu zvali za vizu. Tik....tak....tik...tak...tik....
*** Trenutno sam u učionici sa nekim sedmim razredom. Postavio sam im da crtaju jednog druga sa kopljem i štitom. Taj mali vitez, Siniša Gojković, na pet minuta je morao do WC-a. Sad se vratio, pa možemo da nastavimo. Skoro sam ponovo prošao tom ulicom gde sam se borio s auspuhom i shvatio da mesara ne postoji i da je ’’mesar sa ogromnom satarom’’ stvarno bio anđeo. Pomislio bih da ludim, ali, i drugi su videli sataru. Sad, i ako dobijem vizu, moraću da uzmem bolovanje. Samo da mi doktorka napiše na doznakama (bar se nadam da hoće, jer nije baš neka Samarićanka): bronhitis. Zaboravio sam na jednu sitnicu u tim svojim planovima – na magiju reči, zbog koje ne sme sve da se priča. I evo, zakačilo me nešto iz bogatog virusnog repertoara. Jutros sam ustao oko pola pet, slinav i bolan, popio amoksicilin petsto i pogledao film o slavnoj pobedi genarala Vašingtona. Dobro, ako je suđeno (evo sad ne mogu da vratim na normalnu debljinu slova). Hteo sam da kažem, bolje što sam sad bolestan nego da kmekam u Londonu. Nego, kako da vratim ’’normalna’’ slova?
BLEZ SENDRAR
U IME KOG ZAKONA?
Amedeo Modigliani - Blaise Cendrars
U ime kog im je to zakona, morala, društva, dopušteno da pustoše? Oni zatočuju, lišavaju imovine, izdvajaju najznačajnije osobe. Osakaćuju fiziološke genije, nosioce i vesnike sutrašnjeg zdravlja. Sebe svuda nazivaju prinčevima nauke i, pateći od manije gonjenja, sasvim lako postaju njene žrtve. Ti tmurni mračnjaci prerušavaju svoj govor u rite grčkog jezika i, tako nakazno obučeni, uvlače se svuda u ime racionalnog liberalizma đubretara. Sranje i besnilo – to su njihove teorije. Oni su postali ortaci besramne buržoaske sile koja je nekada bila isključiva prćija licemerja; upregli su svoje znanje u policijska kola Države i organizovali sistemsko uništavanje svega esencijalno idealističkog, što će reći – nezavisnog. Kastriraju zločince iz strasti i otvaraju lobanje. Izlapeli, impotentni eugeničari, veruju da mogu da iščupaju zlo. Njihova je taština jednaka jedino njihovoj podlosti, a samo hipokrizija kroti njihovo besnilo koje između svega stavlja znak jednakosti, čak i između licemerja i požude.
Pogledajte samo psihijatre. Oni su postali sluge bogataških zločina. Osnovali su naopake rajeve prema obrascu Sodome i Gomore; izgradili su zatvorena utvrđenja, čiji se prag može preći jedino pomoću bankovnog računa, gde je zlato „Sezame, otvori se“. Tu je sve uređeno u ime održanja i procvat najređih poroka. Tu najfinija nauka ide na ruku sibaritizmu zločinaca i manijaka, tako jezivo modernih, da se hirovi Ludviga II i Markiza de Sada čine kao bezazlene igre. Tu je zločin ozakonjen. Tu ništa nije monstruozno, ništa nije neprirodno. Sve što je ljudsko, tu je strano. Sve se odvija u vatiranoj tišini. Ugrađuju se rektumi od srebra i vulve od hromirane kože. Poslednji komunari, doktori Giljotini, cinično operišu aristokratske bubrege i slabine. Sebe su proglasili duhovnim direktorima kičmene moždine i hladno primenjuju laparatomiju svesti. Ucenjuju, lažu, oduzimaju imovinu i stravično otimaju. Primoravaju na eter, opijum, morfijum i kokain, prinuđuju ograničenjima i kljukanjem. Sve to temelje na utvrđenoj skali neumoljivih statističkih podataka. Kombinuju tuševe i otrove; računaju na nervnu iscrpljenost i na napetost čula. Istorija ne poznaje takvu bandu razbojnika; ono što znamo o inkviziciji i jezuitima nije ni blizu virtuoznosti u iskoriščavanju porodičnih slabosti. I takvima je povereno današnje društvo! U njihovim je rukama život sutrašnjice!
Pogledajte samo psihijatre. Oni su postali sluge bogataških zločina. Osnovali su naopake rajeve prema obrascu Sodome i Gomore; izgradili su zatvorena utvrđenja, čiji se prag može preći jedino pomoću bankovnog računa, gde je zlato „Sezame, otvori se“. Tu je sve uređeno u ime održanja i procvat najređih poroka. Tu najfinija nauka ide na ruku sibaritizmu zločinaca i manijaka, tako jezivo modernih, da se hirovi Ludviga II i Markiza de Sada čine kao bezazlene igre. Tu je zločin ozakonjen. Tu ništa nije monstruozno, ništa nije neprirodno. Sve što je ljudsko, tu je strano. Sve se odvija u vatiranoj tišini. Ugrađuju se rektumi od srebra i vulve od hromirane kože. Poslednji komunari, doktori Giljotini, cinično operišu aristokratske bubrege i slabine. Sebe su proglasili duhovnim direktorima kičmene moždine i hladno primenjuju laparatomiju svesti. Ucenjuju, lažu, oduzimaju imovinu i stravično otimaju. Primoravaju na eter, opijum, morfijum i kokain, prinuđuju ograničenjima i kljukanjem. Sve to temelje na utvrđenoj skali neumoljivih statističkih podataka. Kombinuju tuševe i otrove; računaju na nervnu iscrpljenost i na napetost čula. Istorija ne poznaje takvu bandu razbojnika; ono što znamo o inkviziciji i jezuitima nije ni blizu virtuoznosti u iskoriščavanju porodičnih slabosti. I takvima je povereno današnje društvo! U njihovim je rukama život sutrašnjice!
BARBARA MARKOVIĆ
GAVRAN
Baba, ta debela žena, ležala je na krevetu. Svitalo je, Beograd je bio skroz prljav, kao i uvek, i pošto nije bilo novca za novi kompjuter, bili smo prinuđeni da listamo stare brojeve Bazara. Na prvo pitanje testa pod naslovom „Da li ste dosadni?“, koje je glasilo: „Kako najčešće provodite vreme?“, mi, ukućani, odgovorili smo kako: pod a) – kuvamo; i pod b) – gledamo televiziju; i pod c) – telefoniramo i čitamo; ali nismo rekli da: pod e) – putujemo u uzbudljive gradove; i pod f) – skačemo sa litica i vozimo kajak tamo gde još niko nikad nije vozio kajak, jer bi to bilo predaleko od istine. Oduvek smo slutili, a test nam je to i konačno potvrdio, da smo dosadni, u rezultatima u Bazaru pisalo je, crno na belo: „Vi ste dosadni“, svi do jednog, osim babe, koja je bila mrtva, i to smo znali, svi osim nje. Poslednjih dvadeset godina svoga života baba je čekala majstora, preturala po našim stvarima, proveravala da li je zaključano i gasila električne uređaje, ali majstor je jednog dana došao, to se može i tako reći, došao je majstor iz Nemačke, navukao joj crno i ostavio je mrtvu. Uprkos tome, prema rečima komšinice, na ručku nakon sahrane, sveže umrloj babi bilo je drago, što se okupilo toliko ljudi, štaviše, komšinica je tvrdila da baba nikad nije bolje skuvala i da su sarmice od zelja bile izvrsne. Nakon što se komšinica povukla u svoj stan i ostavila nas pred babinim tanjirom, punim krompir-salate, i njenim neugodno praznim mestom za stolom, započeli smo pomen, prvo oprezno, govoreći o babinim namerama, koje su za razliku od babinih postupaka, uvek bile samo dobre, isključivo najbolje namere, a zatim se rasplamsali o anegdotama i onoj najegzotičnijoj od svih anegdota i istovremeno poslednjoj od svih babinih aktivnosti. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kada je baba prvi put ugledala kompjuter, ciknula je od uzbuđenja, a iz ruku joj je ispala šoljica podgrejane kafe. Istovremeno srećna i ljuta, preskakala je kablove, o koje će, kako nam je rekla, „jednog dana skrljati vrat“, i radoznalo se motala oko kućišta, zapečativši inspekciju primedbom da to čudo troši struju, a mi ionako gladujemo, pa bi nam bilo bolje da štedimo, nego što gledamo program. Prisećali smo se, i svako je imao svoju verziju, umesto kablova su, prema nekima od nas, po podu ležale mačke, a baba nije razbila šoljicu, već nas je gađala papučom, ali, susret sa kompjuterom i izjave o potrošnji struje su, sa jedne strane, i nemaštini sa druge, bili prisutni u svim varijantama. Navodno je baba kasnije neprekidno jurišala na kompjuterske korisnike među nama i molila ih da ugase sve što svetli i pretila da će im razbiti tu skalameriju, čim prvi put bude sama kod kuće, pa ipak, odmah zatim bi prišla i ushićeno posmatrala promene na ekranu. Rakija nije pomagala. Noć je bila duboka, a mi i dalje nismo znali kako je došlo do završnog prizora, koji smo zatekli pre dva dana, po povratku kući sa dočeka Nove godine, kada smo prvi put rizikovali i ostavili babu samu sa životinjama i uređajima. Pretpostavljali smo da će nešto stradati, ali nismo verovali da će stradati sve. I ranije je poneka ptica završavala na slobodi, a poneki radio u kanti, ali nikada tako grupno i nepopravljivo. Kajali smo se zbog svoje lakomislenosti, ali to nije vodilo nikuda. Jedino, što je ostalo, bila je gomila starih Bazara i nepodnošljiva monotonija, dosadna sloga bez identiteta. Lišeni odgovora na pitanje kako je papagaj napustio kavez i obreo se u kućištu, šta se desilo sa babom i mačkom, nagađali smo. Da li je mačka otvorila kavez, a baba, nevezano, poklopac od kućišta, ili je baba pokušala da nagura sve životinje u kompjuter, pri čemu ju je udarila struja? „Najbolje je da ni ne razmišljamo o tome“, govorili smo jedni drugima, ali, nemoguće je ne razmišljati o jednoj tako bizarnoj slici. Papagaj zaglavljen u ventilatoru pored hard-diska, mačka napola u kućištu sa repom u babinoj ruci, sve oboreno, razbijeno, pokvareno. Lampice konačno isključene, i mrtvo, sve što je bilo živo. „Moramo da rekonstruišemo“, rekao je neko pred jutro, i to je zvučalo razumno, zatim smo, jedan po jedan, zaspali za trpezarijskim stolom, u njenom tanjiru netaknuta krompir-salata.
MARKO DABETIĆ
GDE SI? (ODLOMAK)
MOJ dobar drug iz ranih studentskih dana - kažem to tako, a trebalo bi da u stvari kažem: moj drug iz parka, kog sam upoznao pred sam kraj srednje škole, a u stvari - čovek kog sam zaista osećao kao sebi bliskog, ali za koga ne mogu da kažem da me je ikad smatrao svojim prijateljem, jednog dana počeo je da me izbegava. Bilo je to nakon što je nakratko bio u vezi sa mojom bivšom devojkom, sa kojom sam ostao dobar prijatelj- ali te stvari nisu povezane. Nisam ni mislio da jesu. Ni tada, nisam mislio da jesu. Tako sam sada to napisao dva puta, ali to je samo da ne bih izgubio ritam. Sve ovo je puno teže nego što se čini.
Kad sam najzad došao u priliku, pitao sam ga u čemu je problem. Rekao mi je da je u osetljivom periodu, i da pokušava da se očuva od pogubnih uticaja, a da mu se moj glas uvlači u uvo kao zmija.
Tim rečima.
Pa ipak, taj me je čovek u nedeljama koje su prethodile tom razgovoru bar tri puta zvao telefonom u sive dane, sive ravne metalne dane kakve sam onda najviše voleo, i zvao u šetnju, pominjući da je depresivan, ali sam ja svaki put to odložio za neki drugi dan. Tada nisam imao puno prijatelja, barem ne lako dostupnih prijatelja, i to moje vrdanje bilo je u stvari samo sklop okolnosti. Jednom mi se spavalo, drugi put sam se osećao bolesno i bojao se da će mi od izlaska biti samo gore, treći put sam pisao i nisam želeo da prekinem.
Pomenuću da je to otprilike onaj dvogodišnji period kad sam sedeo u kući. Trudeći se da držim gubicu čvrsto stisnutu, jer inače: ko zna šta bi bilo. Nisam nikom pričao svoje snove, još manje svoje budne strahove. U ono doba, verovatno bih dodao: ako se može reći budni strahovi.
Dobro. Ćutao sam, da ne izazovem tugu ni strah ni kod koga.
Uglavnom, nisam igrao nikakvu igru.
Pa ipak, to je možda jedini čovek čiji sam poziv odbio. Godinama. Imao sam naviku da se posvećujem ljudima. Voleo sam da im govorim.
A eto, nisam imao osećaja za njegovu potrebu.
Elem, on nikad nije ni pokušao da popravi odnos sa mnom. U stvari, ne bi mi se javio čak ni ako bukvalno naletim pravo na njega, ne ostavljajući mu mogućnost da se pravi da me nije video. Vremenom, zbog toga što mu je to bilo toliko neprijatno, i ja sam prestao njemu da se javljam. Ali, budite sigurni da mi je nedostajao. To je jedini čovek koga sam mogao istovremeno da nazovem genijem i svojim poznanikom.
Možda čak i danas to mogu, iako ne tako ubeđeno.
Tih dana, tih noći u parku, dok smo se još družili, ispričao mi je skoro u potpunosti svoj prvi, nikad objavljeni roman, i sećam se da sam pomislio kako je to nešto najbolje što sam čuo od jednog -domaćeg- pisca. Iako sam još onda bio prilično siguran da ni reč od svega toga nije zaista dospela na papir.
Ne znam jesam li zaista u stanju da valjano opišem tog svog prijatelja. Želeo je, na primer, da stekne dovoljno novca da otkupi zgradu Opštine, i da živi u njoj.
Imao je dramu o emotivnim nedoumicama Kaligule.
I jednu o krvavom sukobu oca i sina kroz preferans.
I još jednu, o četrdesetosmašima.
Nijednu nisam video, ali sve sam ih čuo.
Imao je zamisao za TV program koji bi u nekoliko britkih emisija pokazao da ljudi ne razlikuju glad od žeđi.
Ustvari, dao mi je nekoliko strana scenarija, ali mi je zabranio da ih ikome pokazujem, kao i da ikome otkrijem da on stoji iza imena _____________, kojim su bile potpisane.
Majka je govorila da se ludaci lepe za mene. I da sam ja luđi od njih, jer se tako lako vezujem.
Siguran sam da je mislila najbolje.
Opet, tamo gde nema očeva, majke poslednje saznaju.
Kad sam najzad došao u priliku, pitao sam ga u čemu je problem. Rekao mi je da je u osetljivom periodu, i da pokušava da se očuva od pogubnih uticaja, a da mu se moj glas uvlači u uvo kao zmija.
Tim rečima.
Pa ipak, taj me je čovek u nedeljama koje su prethodile tom razgovoru bar tri puta zvao telefonom u sive dane, sive ravne metalne dane kakve sam onda najviše voleo, i zvao u šetnju, pominjući da je depresivan, ali sam ja svaki put to odložio za neki drugi dan. Tada nisam imao puno prijatelja, barem ne lako dostupnih prijatelja, i to moje vrdanje bilo je u stvari samo sklop okolnosti. Jednom mi se spavalo, drugi put sam se osećao bolesno i bojao se da će mi od izlaska biti samo gore, treći put sam pisao i nisam želeo da prekinem.
Pomenuću da je to otprilike onaj dvogodišnji period kad sam sedeo u kući. Trudeći se da držim gubicu čvrsto stisnutu, jer inače: ko zna šta bi bilo. Nisam nikom pričao svoje snove, još manje svoje budne strahove. U ono doba, verovatno bih dodao: ako se može reći budni strahovi.
Dobro. Ćutao sam, da ne izazovem tugu ni strah ni kod koga.
Uglavnom, nisam igrao nikakvu igru.
Pa ipak, to je možda jedini čovek čiji sam poziv odbio. Godinama. Imao sam naviku da se posvećujem ljudima. Voleo sam da im govorim.
A eto, nisam imao osećaja za njegovu potrebu.
Elem, on nikad nije ni pokušao da popravi odnos sa mnom. U stvari, ne bi mi se javio čak ni ako bukvalno naletim pravo na njega, ne ostavljajući mu mogućnost da se pravi da me nije video. Vremenom, zbog toga što mu je to bilo toliko neprijatno, i ja sam prestao njemu da se javljam. Ali, budite sigurni da mi je nedostajao. To je jedini čovek koga sam mogao istovremeno da nazovem genijem i svojim poznanikom.
Možda čak i danas to mogu, iako ne tako ubeđeno.
Tih dana, tih noći u parku, dok smo se još družili, ispričao mi je skoro u potpunosti svoj prvi, nikad objavljeni roman, i sećam se da sam pomislio kako je to nešto najbolje što sam čuo od jednog -domaćeg- pisca. Iako sam još onda bio prilično siguran da ni reč od svega toga nije zaista dospela na papir.
Ne znam jesam li zaista u stanju da valjano opišem tog svog prijatelja. Želeo je, na primer, da stekne dovoljno novca da otkupi zgradu Opštine, i da živi u njoj.
Imao je dramu o emotivnim nedoumicama Kaligule.
I jednu o krvavom sukobu oca i sina kroz preferans.
I još jednu, o četrdesetosmašima.
Nijednu nisam video, ali sve sam ih čuo.
Imao je zamisao za TV program koji bi u nekoliko britkih emisija pokazao da ljudi ne razlikuju glad od žeđi.
Ustvari, dao mi je nekoliko strana scenarija, ali mi je zabranio da ih ikome pokazujem, kao i da ikome otkrijem da on stoji iza imena _____________, kojim su bile potpisane.
Majka je govorila da se ludaci lepe za mene. I da sam ja luđi od njih, jer se tako lako vezujem.
Siguran sam da je mislila najbolje.
Opet, tamo gde nema očeva, majke poslednje saznaju.