URSULA K LEGUIN
ONI ŠTO ODLAZE IZ OMELASA
Uz zvuk zvona koji potera laste u visine, praznik leta stiže u grad Omelas, čije kule blistaju pored mora. Jarboli brodova u luci iskrili su se od barjaka. Po ulicama između kuća crvenih krovova i oslikanih zidova, između starih vrtova obraslih u mahovinu i pod avenijama drveća, pokraj velikih parkova i javnih zgrada kretale su se povorke. Neke su bile dostojanstvene: starci u dugim, krutim, ljubičastim i sivim odorama, ozbiljni majstori zanatlije, tihe, vesele žene koje su nosile bebe u naručjima i ćeretale u hodu. Po drugim ulicama muzika je tukla brže, titranje gongova i doboša, a ljudi su igrali, čitava povorka bila je jedna velika igra. Deca su se jurila oko kolone, njihovi prodorni povici uzdizali su se poput izukrštanog leta lasta nad muzikom i pesmom. Sve povorke vijugale su prema severnoj strani grada, gde su na prostranoj, vodoplavnoj livadi zvanoj Zelene poljane momci i devojke, goli na blistavom vazduhu, stopala i članaka umazanih blatom, dugih, vitkih ruku, zagrevali nemirne konje pred trku. Konji nisu nosili nikakvu opremu osim oglava bez đema. Grive su im bile podvezane srebrnim, zlatnim i zelenim trakama. Frktali su, poskakivali i šepurili se jedni pred drugima; bili su izuzetno uzbuđeni, konj je jedina životinja koja je prihvatila naše ceremonije kao sopstvene. Daleko prema severu i zapadu stajale su planine i napola okruživale Omelas u njegovom zalivu. Vazduh jutra bio je toliko čist da je sneg, koji je i dalje okrunjivao Osamnaest vrhova, plamteo belo-zlatnom vatrom preko milja osunčanog vazduha pod tamnim plavilom neba. Bilo je tek toliko vetra da natera barjake koji su obeležavali trkalište da tu i tamo zalepeću i zatrepere. U tišini prostranih zelenih livada mogla se čuti muzika koja je vijugala kroz ulice grada, čas tamo, čas amo, ali uvek sve bliže; vesela, udaljena slast vazduha koja bi tu i tamo zatitrala, prikupila se i provalila u silnoj, veseloj zvonjavi zvona.
Veseloj! Kako se može pričati o veselju? Kako opisati građane Omelasa?
Nisu oni bili prost narod, razumete, iako su bili srećni. Ali mi više ne izgovaramo često reči bodrenja. Svi osmesi zastareli su. Kada dobije ovakav opis, čovek teži da načini određene pretpostavke. Kada dobije ovakav opis, čovek zatim teži da pokuša da nađe kralja koji jaše blistavog pastuva, okružen svojim plemenitim vitezovima, ili možda sedi u zlatnoj nosiljki koju nose robovi silnih mišića. Ali nije bilo kralja. Nisu koristili mačeve, niti držali robove. Nisu bili varvari. Ne znam pravila i zakone njihovog društva, ali pretpostavljam da ih je bilo izuzetno malo. Kao što su se snalazili bez monarhije i robovlasništva, tako su živeli i bez berze, reklama, tajne policije i bombe. Pa ipak, ponavljam da nisu bili prost narod, nije reč bila o slatkim pastirima, plemenitim divljacima, ispraznim građanima utopije. Nisu bili ništa manje složeni od nas. Nevolja je u tome što imamo lošu naviku, koju ohrabruju ljudi učeni i iskvareni, da smatramo sreću kao nešto prilično glupavo. Samo je bol intelektualan, samo zlo zanimljivo. To je izdaja umetnika: odbijanje priznavanja banalnosti zla i strašne dosade bola. Ako ih ne možeš polizati, pridruži im se. Ako nešto boli, ponovi to. Ali slaviti očajanje znači osuditi uživanje, prigrliti nasilje znači izgubiti vlast nad svim ostalim. Gotovo da smo izgubili tu vlast: nismo više u stanju da opišemo srećnog čoveka, niti da svetkujemo veselje. Kako da vam pričam o ljudima Omelasa? Nisu bili naivna i srećna deca - iako su, zapravo, njihova deca bila srećna. Bili su zreli, inteligentni, strasni odrasli čiji životi nisu upropašćeni. O čuda! ali volela bih da mogu to da opišem bolje. Volela bih da mogu da vas ubedim. Omelas u mojim rečima zvuči kao grad iz bajke, nekad davno i negde daleko, bilo jednom. Možda bi vam najbolje bilo da ga zamislite kao ponude sopstvene mašte, pa da pretpostavimo da će one odgovarati prilici, jer ja vam sigurno ne mogu svima izaći u susret. Na primer, šta je sa tehnologijom? Mislim da nema kola i helikoptera po ulicama i nad njima; to sledi iz činjenice da su ljudi Omelasa srećni. Sreća je zasnovana na ispravnom razlučivanju o tome šta je neophodno, šta nije ni neophodno ni razorno i onome što je razorno. Međutim, u središnjoj kategoriji - onome što nije neophodno, ali ni razorno, onoj gde spadaju udobnost, luksuz, obilje - mogli bi savršeno lako imati centralno grejanje, podzemnu železnicu, mašine za pranje veša, kao i sve vrste divnih naprava koje ovde još nisu izmišljene: lebdeće izvore svetlosti, energiju bez goriva, lek za običnu prehladu. Ili bi moglo biti da nemaju ništa od toga: nije bitno. Kako god vam se dopada. Ja sam naklonjena tome da mislim kako su ljudi iz gradova uz i niz obalu dolazili u Omelas tokom poslednjih nekoliko dana pre praznika vrlo brzim malim vozovima i tramvajima na sprat, i da je železnička stanica u Omelasu zapravo najlepša građevina u gradu, iako prostija od veličanstvene poljoprivredne tržnice. Ali čak i sa vozovima, bojim se da Omelas nekima od vas deluje kao šarena laža. Osmesi, zvona, parade, konji, bljah. Ukoliko je tako, molim dodajte orgije. Ukoliko će orgije da pomognu, ne oklevajte. Ali, nemojte da imamo hramove iz kojih će izlaziti divni goli sveštenici i sveštenice, već napola u ekstazi i spremni da se pare sa svakim muškarcem ili ženom, ljubavnikom ili strancem koji poželi ujedinjenje sa dubokim božanstvom krvi, iako mi je to bila prva zamisao. Ali, zaista bi bilo bolje nemati nikakve hramove u Omelasu - ili bar ne hramove sa osobljem. Vera da, sveštenici ne. Prekrasne, nage osobe svakako mogu naprosto šetati i nuditi sebe poput božanskih suflea gladi ugroženih i razdiranju puti. Neka se i oni pridruže povorci. Neka doboši tuku nad parenjima, neka veličanstvenost žudnje usklikuje s gongovima i (nimalo nebitna tačka) neka začete u tim ritualima uživanja svi vole i paze. Jedna stvar za koju znam da je u Omelasu nema jeste krivica. Ali čega bi trebalo da bude? Najpre sam pomislila da tamo nema droga, ali to je čistunstvo. Za one kojima se to dopada, slaba, uporna slast druze neka zamiriše prolaze grada, druze koja donosi umu i udovima veliku lakoću i sjaj, a potom, posle nekoliko sati, dremovnu opuštenost i najzad predivne vizije skrivenih saznanja i najdubljih tajni Vaseljene, dok uz to potiču zadovoljstvo polnih odnosa preko svega što se može poverovati; i još ne izaziva naviku. Za skromnije ukuse, mislim da treba da bude piva. Šta drugo, šta drugo pripada gradu radosti? Osećaj pobede, svakako, svetkovina hrabrosti. Ali kao što smo se snašli bez sveštenstva, da probamo i bez vojske. Radost zbog uspešnog klanja nije ona prava vrsta radosti; ona ne bi vredela, strašna je i trivijalna. Bezgranično i velikodušno zadovoljstvo, plemenita slavodobitnost koja se oseća ne prema nekom spoljašnjem neprijatelju, već u opštenju sa najvaljanijim i najpoštenijim dušama svih ljudi, gde god da su, i sjaju svetskog leta: zbog toga se šire srca ljudi Omelasa, a pobeda koja se svetkuje je ona koja pripada životu. Stvarno ne mislim da je mnogo onih koji imaju potrebu da uzmu druzu.
Do sada je većina povorki stigla do Zelenih poljana. Divni miris kuvanja dopire iz crvenih i plavih šatri snabdevača. Lica male dece su slatko lepljiva; u dobroćudnu sedu bradu nekog čoveka uplelo se par mrvica kolača. Mladići i devojke uzjahali su konje i počinju da se okupljaju oko početne linije trke. Neka starica, niska, debela i nasmejana dodaje cveće iz kotarice, a visoki mladići nose njeno cveće u blistavoj kosi. Dete od devet ili deset godina sedi na ivici gomile, samo, i svira frulu. Ljudi se zaustavljaju da čuju, smeše se, ali ne obraćaju mu se, jer on ne prestaje da svira i ne vidi ih; tamne oči potpuno su mu obuzete slatkom, tananom čarolijom melodije.
On završava i lagano spušta ruke u kojima drži frulu.
Kao da je ta mala, privatna tišina signal, odjednom se zaori truba iz paviljona u blizini početne linije; ohola, melanholična, prodorna. Konji se propinju na vitke noge, a neki među njima njište u znak odgovora. Treznih lica, mladi jahači glade vratove konja i umiruju ih, šapuću: "Tiho, tiho, tako, lepoto moja, nado moja..." Oni počinju da se ređaju duž linije polaska. Gomila oko trkališta liči na polje trave i cveća na vetru. Praznik leta je počeo.
Da li verujete? Da li prihvatate praznik, grad, radost? Ne? Onda mi dopustite da opišem još jednu stvar.
U podrumu ispod jedne prekrasne javne zgrade Omelasa, ili možda pod jednim od njegovih prostranih privatnih domova nalazi se jedna odaja. Ima jedna zaključana vrata i nema prozora. Nešto svetlosti prašnjavo curi kroz pukotine u daskama, iz druge ruke, sa prozora opletenog paučinom negde sa druge strane podruma. U jednom uglu male odaje nekoliko motki za brisanje poda sa krutim, skorenim, smrdljivim vrhovima stoji u blizini zarđale vedrice. Pod je sama prljavština, malo vlažna na dodir, kao što je to obično slučaj sa podrumskom prljavštinom. Odaja je duga otprilike tri koraka, a široka dva: obična ostava za metle ili neupotrebljavana prostorija za držanje alata. U odaji sedi jedno dete. Moglo bi biti dečak ili devojčica. Izgleda kao da ima šest godina, a zapravo mu je gotovo deseta. Zaostalo je. Možda je rođeno defektno, ili je postalo imbecilno od straha, neuhranjenosti i nevođenja brige. Ono čačka nos i povremeno neodređeno zapetlja po nožnim prstima ili polnim organima dok sedi pogrbljeno u uglu najdaljem od vedrice i dve motke za brisanje. Ono se plaši tih motki. Smatra da su užasne. Ono zatvara oči, ali zna da motke i dalje tu stoje; a vrata su zaključana i niko neće naići. Vrata su uvek zaključana; niko nikada ne dolazi, osim što ponekad - dete ne shvata vreme ili periode - ponekad vrata strašno začangrljaju i otvore se, a neka osoba je tu, ili više osoba. Jedna od njih možda priđe i šutne dete da ga natera da ustane. Drugi nikada ne prilaze, već vire ispod zgroženog, zgađenog oka. Činija sa hranom i vrč sa vodom žurno se pune, vrata zaključavaju, oči nestaju. Ljudi na vratima nikada ništa ne kažu, ali dete, koje nije uvek živelo u prostoriji za držanje alata i u stanju je da se priseti sunčevog svetla i majčinog glasa, ponekad progovara. "Biću dobro dete", kaže. "Molim vas, pustite me napolje. Biću dobro dete!" Oni nikada ne odgovaraju. Dete je ranije noću vrištalo za pomoć i mnogo plakalo, ali sada ispušta samo neku vrstu cviljenja: "eh-haa, eh-haa" i progovara sve ređe i ređe. Toliko je mršavo da mu nema listova na nogama; trbuh mu je ispupčen; preživljava od pola činije kukuruznog brašna i masti dnevno. Golo je. Butine i stražnjica su mu masa zagnojenih čireva, jer neprekidno sedi u sopstvenom izmetu.
Svi znaju da je tu, svi ljudi Omelasa. Neki su dolazili da ga vide, drugi se naprosto zadovoljavaju time što znaju da je tu. Svi znaju da ono mora da bude tu. Neki od njih shvataju zbog čega, a neki ne, ali svi shvataju da njihova sreća, lepota njihovog grada, nežnost njihovih prijateljstava, zdravlje njihove dece, mudrost njihovih naučnika, veština njihovih zanatlija, čak i obilje njihovih letina i prijatno vreme njihovog neba u potpunosti zavise od grozne patnje tog deteta.
Ovo se obično objašnjava deci kada su između osme i dvanaeste godine, čim izgleda da su u stanju da razumeju; a većina onih koji dolaze da vide dete mladi su, iako dovoljno često naiđe i poneko od odraslih, ili se vrati, da vidi dete. Svejedno koliko dobro im je stvar objašnjena, te mlade posmatrače uvek zgrozi taj prizor i smuči im se. Oni osećaju gađenje za koje su mislili da su ga prevazišli. Osećaju ozlojeđenost, bes, nemoć i pored svih objašnjenja. Voleli bi da učine nešto za dete. Ali ne mogu da učine ništa. Kada bi dete izveli na sunce sa tog opakog mesta, kada bi ga oprali, nahranili i prozborili mu reč utehe, to bi zaista bilo dobra stvar; ali kada bi to bilo učinjeno, sav napredak, lepota i užici Omelasa povukli bi se i bili uništeni. Takvi su uslovi. Zameniti svu dobrotu i sklad svakog života u Omelasu za to pojedinačno, sitno poboljšanje: odbaciti sreću hiljada za mogućnost sreće jednog: to bi zaista značilo pustiti krivicu među zidine.
Uslovi su strogi i apsolutni; detetu se čak ne sme izgovoriti ljubazna reč.
Često se mladi ljudi vraćaju kući u suzama, ili u besu bez suza, pošto su videli dete i suočili se sa tim užasnim paradoksom. Možda će premišljati nad tim nedeljama ili godinama. Ali kako vreme prolazi, oni počinju da shvataju da čak i kada bi mogli da puste dete, ono se ne bi mnogo okoristilo od svoje slobode: nešto neodređenog zadovoljstva zbog topline i hrane, bez sumnje, ali malo ičeg drugog. Previše je poniženo i maloumno da spozna ikakvo pravo zadovoljstvo. Previše dugo se plašilo da bi ikada moglo da se oslobodi straha. Navike su mu previše proste da bi odgovaralo na ljudsko postupanje. Zaista, posle toliko vremena sigurno bi bilo očajno bez zidova koji će ga štititi, tame za svoje oči i sopstvenog izmeta u kome će sedeti. Njihove suze zbog gorke nepravde suše se kada počinju da pojme strašnu pravdu stvarnosti i da je prihvataju. Pa ipak, njihove suze i bes, iskušenja njihove velikodušnosti i njihovo prihvatanje bespomoćnosti možda su pravi izvor sjaja njihovih života. Nema prazne, neodgovorne sreće. Znaju da, poput tog deteta, nisu slobodni. Znaju za samilost. Postojanje tog deteta, i njihovo znanje o njegovom postojanju, omogućavaju plemenitost njihove arhitekture, bremenitost njihove muzike, dubinu njihove nauke. Zbog tog deteta toliko su nežni sa drugom decom. Znaju da kada ono ubogo ne bi tamo cmizdrilo u mraku, ono drugo, svirač na fruli, ne bi moglo da svira veselu muziku dok se mladi jahači u svoj lepoti nižu za trku u sunčevom sjaju prvog jutra leta.
Da li sada verujete u njih? Da li su sada uverljiviji? Ali postoji još jedna stvar koju treba reći, a ona je sasvim neverovatna.
Povremeno neko od devojaka i mladića koji odu da vide dete ne odlazi kući da plače ili besni, u stvari uopšte ne odlazi kući. Ponekad, takođe, mnogo stariji muškarac ili žena biva ćutljiv na dan ili dva, a onda napušta dom. Ti ljudi izlaze na ulicu i koračaju pravo iz grada Omelasa, kroz njegovu divnu kapiju. Oni nastavljaju da hodaju poljoprivrednim dobrima Omelasa. Svako od njih ide sam, mladić ili devojka, muškarac ili žena. Noć pada; putnik mora da prođe ulicama naselja, između kuća žuto osvetljenih prozora i da iziđe na tamu polja. Svako za sebe, oni idu prema zapadu ili severu, prema planinama. Nastavljaju. Napuštaju Omelas, kroče napred u tami i ne vraćaju se više. Mesto na koje idu još teže je zamislivo za većinu nas od grada sreće. Ja uopšte nisam u stanju da ga opišem. Moguće je da ono i ne postoji. Ali oni izgleda znaju kuda idu, oni što odlaze iz Omelasa.
Veseloj! Kako se može pričati o veselju? Kako opisati građane Omelasa?
Nisu oni bili prost narod, razumete, iako su bili srećni. Ali mi više ne izgovaramo često reči bodrenja. Svi osmesi zastareli su. Kada dobije ovakav opis, čovek teži da načini određene pretpostavke. Kada dobije ovakav opis, čovek zatim teži da pokuša da nađe kralja koji jaše blistavog pastuva, okružen svojim plemenitim vitezovima, ili možda sedi u zlatnoj nosiljki koju nose robovi silnih mišića. Ali nije bilo kralja. Nisu koristili mačeve, niti držali robove. Nisu bili varvari. Ne znam pravila i zakone njihovog društva, ali pretpostavljam da ih je bilo izuzetno malo. Kao što su se snalazili bez monarhije i robovlasništva, tako su živeli i bez berze, reklama, tajne policije i bombe. Pa ipak, ponavljam da nisu bili prost narod, nije reč bila o slatkim pastirima, plemenitim divljacima, ispraznim građanima utopije. Nisu bili ništa manje složeni od nas. Nevolja je u tome što imamo lošu naviku, koju ohrabruju ljudi učeni i iskvareni, da smatramo sreću kao nešto prilično glupavo. Samo je bol intelektualan, samo zlo zanimljivo. To je izdaja umetnika: odbijanje priznavanja banalnosti zla i strašne dosade bola. Ako ih ne možeš polizati, pridruži im se. Ako nešto boli, ponovi to. Ali slaviti očajanje znači osuditi uživanje, prigrliti nasilje znači izgubiti vlast nad svim ostalim. Gotovo da smo izgubili tu vlast: nismo više u stanju da opišemo srećnog čoveka, niti da svetkujemo veselje. Kako da vam pričam o ljudima Omelasa? Nisu bili naivna i srećna deca - iako su, zapravo, njihova deca bila srećna. Bili su zreli, inteligentni, strasni odrasli čiji životi nisu upropašćeni. O čuda! ali volela bih da mogu to da opišem bolje. Volela bih da mogu da vas ubedim. Omelas u mojim rečima zvuči kao grad iz bajke, nekad davno i negde daleko, bilo jednom. Možda bi vam najbolje bilo da ga zamislite kao ponude sopstvene mašte, pa da pretpostavimo da će one odgovarati prilici, jer ja vam sigurno ne mogu svima izaći u susret. Na primer, šta je sa tehnologijom? Mislim da nema kola i helikoptera po ulicama i nad njima; to sledi iz činjenice da su ljudi Omelasa srećni. Sreća je zasnovana na ispravnom razlučivanju o tome šta je neophodno, šta nije ni neophodno ni razorno i onome što je razorno. Međutim, u središnjoj kategoriji - onome što nije neophodno, ali ni razorno, onoj gde spadaju udobnost, luksuz, obilje - mogli bi savršeno lako imati centralno grejanje, podzemnu železnicu, mašine za pranje veša, kao i sve vrste divnih naprava koje ovde još nisu izmišljene: lebdeće izvore svetlosti, energiju bez goriva, lek za običnu prehladu. Ili bi moglo biti da nemaju ništa od toga: nije bitno. Kako god vam se dopada. Ja sam naklonjena tome da mislim kako su ljudi iz gradova uz i niz obalu dolazili u Omelas tokom poslednjih nekoliko dana pre praznika vrlo brzim malim vozovima i tramvajima na sprat, i da je železnička stanica u Omelasu zapravo najlepša građevina u gradu, iako prostija od veličanstvene poljoprivredne tržnice. Ali čak i sa vozovima, bojim se da Omelas nekima od vas deluje kao šarena laža. Osmesi, zvona, parade, konji, bljah. Ukoliko je tako, molim dodajte orgije. Ukoliko će orgije da pomognu, ne oklevajte. Ali, nemojte da imamo hramove iz kojih će izlaziti divni goli sveštenici i sveštenice, već napola u ekstazi i spremni da se pare sa svakim muškarcem ili ženom, ljubavnikom ili strancem koji poželi ujedinjenje sa dubokim božanstvom krvi, iako mi je to bila prva zamisao. Ali, zaista bi bilo bolje nemati nikakve hramove u Omelasu - ili bar ne hramove sa osobljem. Vera da, sveštenici ne. Prekrasne, nage osobe svakako mogu naprosto šetati i nuditi sebe poput božanskih suflea gladi ugroženih i razdiranju puti. Neka se i oni pridruže povorci. Neka doboši tuku nad parenjima, neka veličanstvenost žudnje usklikuje s gongovima i (nimalo nebitna tačka) neka začete u tim ritualima uživanja svi vole i paze. Jedna stvar za koju znam da je u Omelasu nema jeste krivica. Ali čega bi trebalo da bude? Najpre sam pomislila da tamo nema droga, ali to je čistunstvo. Za one kojima se to dopada, slaba, uporna slast druze neka zamiriše prolaze grada, druze koja donosi umu i udovima veliku lakoću i sjaj, a potom, posle nekoliko sati, dremovnu opuštenost i najzad predivne vizije skrivenih saznanja i najdubljih tajni Vaseljene, dok uz to potiču zadovoljstvo polnih odnosa preko svega što se može poverovati; i još ne izaziva naviku. Za skromnije ukuse, mislim da treba da bude piva. Šta drugo, šta drugo pripada gradu radosti? Osećaj pobede, svakako, svetkovina hrabrosti. Ali kao što smo se snašli bez sveštenstva, da probamo i bez vojske. Radost zbog uspešnog klanja nije ona prava vrsta radosti; ona ne bi vredela, strašna je i trivijalna. Bezgranično i velikodušno zadovoljstvo, plemenita slavodobitnost koja se oseća ne prema nekom spoljašnjem neprijatelju, već u opštenju sa najvaljanijim i najpoštenijim dušama svih ljudi, gde god da su, i sjaju svetskog leta: zbog toga se šire srca ljudi Omelasa, a pobeda koja se svetkuje je ona koja pripada životu. Stvarno ne mislim da je mnogo onih koji imaju potrebu da uzmu druzu.
Do sada je većina povorki stigla do Zelenih poljana. Divni miris kuvanja dopire iz crvenih i plavih šatri snabdevača. Lica male dece su slatko lepljiva; u dobroćudnu sedu bradu nekog čoveka uplelo se par mrvica kolača. Mladići i devojke uzjahali su konje i počinju da se okupljaju oko početne linije trke. Neka starica, niska, debela i nasmejana dodaje cveće iz kotarice, a visoki mladići nose njeno cveće u blistavoj kosi. Dete od devet ili deset godina sedi na ivici gomile, samo, i svira frulu. Ljudi se zaustavljaju da čuju, smeše se, ali ne obraćaju mu se, jer on ne prestaje da svira i ne vidi ih; tamne oči potpuno su mu obuzete slatkom, tananom čarolijom melodije.
On završava i lagano spušta ruke u kojima drži frulu.
Kao da je ta mala, privatna tišina signal, odjednom se zaori truba iz paviljona u blizini početne linije; ohola, melanholična, prodorna. Konji se propinju na vitke noge, a neki među njima njište u znak odgovora. Treznih lica, mladi jahači glade vratove konja i umiruju ih, šapuću: "Tiho, tiho, tako, lepoto moja, nado moja..." Oni počinju da se ređaju duž linije polaska. Gomila oko trkališta liči na polje trave i cveća na vetru. Praznik leta je počeo.
Da li verujete? Da li prihvatate praznik, grad, radost? Ne? Onda mi dopustite da opišem još jednu stvar.
U podrumu ispod jedne prekrasne javne zgrade Omelasa, ili možda pod jednim od njegovih prostranih privatnih domova nalazi se jedna odaja. Ima jedna zaključana vrata i nema prozora. Nešto svetlosti prašnjavo curi kroz pukotine u daskama, iz druge ruke, sa prozora opletenog paučinom negde sa druge strane podruma. U jednom uglu male odaje nekoliko motki za brisanje poda sa krutim, skorenim, smrdljivim vrhovima stoji u blizini zarđale vedrice. Pod je sama prljavština, malo vlažna na dodir, kao što je to obično slučaj sa podrumskom prljavštinom. Odaja je duga otprilike tri koraka, a široka dva: obična ostava za metle ili neupotrebljavana prostorija za držanje alata. U odaji sedi jedno dete. Moglo bi biti dečak ili devojčica. Izgleda kao da ima šest godina, a zapravo mu je gotovo deseta. Zaostalo je. Možda je rođeno defektno, ili je postalo imbecilno od straha, neuhranjenosti i nevođenja brige. Ono čačka nos i povremeno neodređeno zapetlja po nožnim prstima ili polnim organima dok sedi pogrbljeno u uglu najdaljem od vedrice i dve motke za brisanje. Ono se plaši tih motki. Smatra da su užasne. Ono zatvara oči, ali zna da motke i dalje tu stoje; a vrata su zaključana i niko neće naići. Vrata su uvek zaključana; niko nikada ne dolazi, osim što ponekad - dete ne shvata vreme ili periode - ponekad vrata strašno začangrljaju i otvore se, a neka osoba je tu, ili više osoba. Jedna od njih možda priđe i šutne dete da ga natera da ustane. Drugi nikada ne prilaze, već vire ispod zgroženog, zgađenog oka. Činija sa hranom i vrč sa vodom žurno se pune, vrata zaključavaju, oči nestaju. Ljudi na vratima nikada ništa ne kažu, ali dete, koje nije uvek živelo u prostoriji za držanje alata i u stanju je da se priseti sunčevog svetla i majčinog glasa, ponekad progovara. "Biću dobro dete", kaže. "Molim vas, pustite me napolje. Biću dobro dete!" Oni nikada ne odgovaraju. Dete je ranije noću vrištalo za pomoć i mnogo plakalo, ali sada ispušta samo neku vrstu cviljenja: "eh-haa, eh-haa" i progovara sve ređe i ređe. Toliko je mršavo da mu nema listova na nogama; trbuh mu je ispupčen; preživljava od pola činije kukuruznog brašna i masti dnevno. Golo je. Butine i stražnjica su mu masa zagnojenih čireva, jer neprekidno sedi u sopstvenom izmetu.
Svi znaju da je tu, svi ljudi Omelasa. Neki su dolazili da ga vide, drugi se naprosto zadovoljavaju time što znaju da je tu. Svi znaju da ono mora da bude tu. Neki od njih shvataju zbog čega, a neki ne, ali svi shvataju da njihova sreća, lepota njihovog grada, nežnost njihovih prijateljstava, zdravlje njihove dece, mudrost njihovih naučnika, veština njihovih zanatlija, čak i obilje njihovih letina i prijatno vreme njihovog neba u potpunosti zavise od grozne patnje tog deteta.
Ovo se obično objašnjava deci kada su između osme i dvanaeste godine, čim izgleda da su u stanju da razumeju; a većina onih koji dolaze da vide dete mladi su, iako dovoljno često naiđe i poneko od odraslih, ili se vrati, da vidi dete. Svejedno koliko dobro im je stvar objašnjena, te mlade posmatrače uvek zgrozi taj prizor i smuči im se. Oni osećaju gađenje za koje su mislili da su ga prevazišli. Osećaju ozlojeđenost, bes, nemoć i pored svih objašnjenja. Voleli bi da učine nešto za dete. Ali ne mogu da učine ništa. Kada bi dete izveli na sunce sa tog opakog mesta, kada bi ga oprali, nahranili i prozborili mu reč utehe, to bi zaista bilo dobra stvar; ali kada bi to bilo učinjeno, sav napredak, lepota i užici Omelasa povukli bi se i bili uništeni. Takvi su uslovi. Zameniti svu dobrotu i sklad svakog života u Omelasu za to pojedinačno, sitno poboljšanje: odbaciti sreću hiljada za mogućnost sreće jednog: to bi zaista značilo pustiti krivicu među zidine.
Uslovi su strogi i apsolutni; detetu se čak ne sme izgovoriti ljubazna reč.
Često se mladi ljudi vraćaju kući u suzama, ili u besu bez suza, pošto su videli dete i suočili se sa tim užasnim paradoksom. Možda će premišljati nad tim nedeljama ili godinama. Ali kako vreme prolazi, oni počinju da shvataju da čak i kada bi mogli da puste dete, ono se ne bi mnogo okoristilo od svoje slobode: nešto neodređenog zadovoljstva zbog topline i hrane, bez sumnje, ali malo ičeg drugog. Previše je poniženo i maloumno da spozna ikakvo pravo zadovoljstvo. Previše dugo se plašilo da bi ikada moglo da se oslobodi straha. Navike su mu previše proste da bi odgovaralo na ljudsko postupanje. Zaista, posle toliko vremena sigurno bi bilo očajno bez zidova koji će ga štititi, tame za svoje oči i sopstvenog izmeta u kome će sedeti. Njihove suze zbog gorke nepravde suše se kada počinju da pojme strašnu pravdu stvarnosti i da je prihvataju. Pa ipak, njihove suze i bes, iskušenja njihove velikodušnosti i njihovo prihvatanje bespomoćnosti možda su pravi izvor sjaja njihovih života. Nema prazne, neodgovorne sreće. Znaju da, poput tog deteta, nisu slobodni. Znaju za samilost. Postojanje tog deteta, i njihovo znanje o njegovom postojanju, omogućavaju plemenitost njihove arhitekture, bremenitost njihove muzike, dubinu njihove nauke. Zbog tog deteta toliko su nežni sa drugom decom. Znaju da kada ono ubogo ne bi tamo cmizdrilo u mraku, ono drugo, svirač na fruli, ne bi moglo da svira veselu muziku dok se mladi jahači u svoj lepoti nižu za trku u sunčevom sjaju prvog jutra leta.
Da li sada verujete u njih? Da li su sada uverljiviji? Ali postoji još jedna stvar koju treba reći, a ona je sasvim neverovatna.
Povremeno neko od devojaka i mladića koji odu da vide dete ne odlazi kući da plače ili besni, u stvari uopšte ne odlazi kući. Ponekad, takođe, mnogo stariji muškarac ili žena biva ćutljiv na dan ili dva, a onda napušta dom. Ti ljudi izlaze na ulicu i koračaju pravo iz grada Omelasa, kroz njegovu divnu kapiju. Oni nastavljaju da hodaju poljoprivrednim dobrima Omelasa. Svako od njih ide sam, mladić ili devojka, muškarac ili žena. Noć pada; putnik mora da prođe ulicama naselja, između kuća žuto osvetljenih prozora i da iziđe na tamu polja. Svako za sebe, oni idu prema zapadu ili severu, prema planinama. Nastavljaju. Napuštaju Omelas, kroče napred u tami i ne vraćaju se više. Mesto na koje idu još teže je zamislivo za većinu nas od grada sreće. Ja uopšte nisam u stanju da ga opišem. Moguće je da ono i ne postoji. Ali oni izgleda znaju kuda idu, oni što odlaze iz Omelasa.
EMILY DICKINSON
280
Osetih Sahranu, u svom mozgu,
A Žalobnici uzvrzmani
Gaze – i gaze – sve dok ne bi
Ko da se napolje probio moj Um –
A kad su seli, svi, Obred je
Stao, kao Bubanj, da bije –
I bije – sve dok ne pomislih
Da Razum mi je obamro –
A onda čuh da Kovčeg dižu
I kroz dušu mi škripe onim
Istim Čizmama od Olova –
Onda prostor – poče da zvoni,
K'o da su sva Nebesa jedno jedino
Zvono, a Biće – Uho samo,
Ja, i tišina, čudno Pleme
Ovde, brodolomno i samo –
Tad u Razumu prsnu Daska,
I padala sam niže, niže,
Po jedan svet sretoh sa svakim
Padom – i kraj znanja stiže.
JACK KEROUAC
BOWERY BLUES
Jack Kerouac
The story of man
Makes me sick
Inside, outside,
I don't know why
Something so conditional
And all talk
Should hurt me so.
I am hurt
I am scared
I want to live
I want to die
I don't know
Where to turn
In the Void
And when
To cut
Out
For no Church told me
No Guru holds me
No advice
Just stone
Of New York
And on the cafeteria
We hear
The saxophone
O dead Ruby
Died of Shot
In Thirty Two,
Sounding like old times
And de bombed
Empty decapitated
Murder by the clock.
And I see Shadows
Dancing into Doom
In love, holding
TIght the lovely asses
Of the little girls
In love with sex
Showing themselves
In white undergarments
At elevated windows
Hoping for the Worst.
I can't take it
Anymore
If I can't hold
My little behind
To me in my room
Then it's goodbye
Sangsara
For me
Besides
Girls aren't as good
As they look
And Samadhi
Is better
Than you think
When it starts in
Hitting your head
In with Buzz
Of glittergold
Heaven's Angels
Wailing
Saying
We've been waiting for you
Since Morning, Jack
Why were you so long
Dallying in the sooty room?
This transcendental Brilliance
Is the better part
(of Nothingness
I sing)
Okay.
Quit.
Mad.
Stop.
Makes me sick
Inside, outside,
I don't know why
Something so conditional
And all talk
Should hurt me so.
I am hurt
I am scared
I want to live
I want to die
I don't know
Where to turn
In the Void
And when
To cut
Out
For no Church told me
No Guru holds me
No advice
Just stone
Of New York
And on the cafeteria
We hear
The saxophone
O dead Ruby
Died of Shot
In Thirty Two,
Sounding like old times
And de bombed
Empty decapitated
Murder by the clock.
And I see Shadows
Dancing into Doom
In love, holding
TIght the lovely asses
Of the little girls
In love with sex
Showing themselves
In white undergarments
At elevated windows
Hoping for the Worst.
I can't take it
Anymore
If I can't hold
My little behind
To me in my room
Then it's goodbye
Sangsara
For me
Besides
Girls aren't as good
As they look
And Samadhi
Is better
Than you think
When it starts in
Hitting your head
In with Buzz
Of glittergold
Heaven's Angels
Wailing
Saying
We've been waiting for you
Since Morning, Jack
Why were you so long
Dallying in the sooty room?
This transcendental Brilliance
Is the better part
(of Nothingness
I sing)
Okay.
Quit.
Mad.
Stop.
BLEZ SANDRAR
ATELJE
Košnica
Stepenice, vrata, stepenice
I njegova vrata se otvaraju kao novine
Prekrivena posetnicama.
Zatim se zatvaraju.
Nered, usred nereda smo
Fotografije Ležea, fotografije Tonbena, koje se ne vide
A na poleđini
Na poleđini
Pomamna dela
Skice, crteži, dela pomamna
I slike...
Prazne boce
Jemčimo za savršenu čistoću našeg umaka od paradajza
Piše na jednoj etiketi
Prozor je almanah
Dok džinovske dizalice munja istovaruju dereglije
neba uz veliku buku i izlivaju koševe
grmljavine
Ruši se sve
U darmaru
Kozaci Hrist sunce u raspadanju
Krovovi
Mesečari koze
Vukodlak
Petris Borel
Ludilo, zima
Jedan genije rasečen kao breskva
Lotreamon
Šagal
Siroto dete pored moje žene
Sumorna naslada
Cipele iskrivljenih peta
Stari lonac pun čokolade
Svetiljka koja se rasprskava
I moje pijanstvo kada ga posećujem
Prazne boce
Boce
Zina
(govorili smo o njoj)
Šagal
Šagal
Na lestvama svetlosti
NICO
DAS LIED VOM EINSAMEN MÄDCHEN
Sie herzte sanft ihr Spielzeug
Bevor sie es zerbrach
Und hatte eine Sehnsucht
Und wußte nicht wonach
Weil sie einsam war
Und so blond ihr Haar
Und ihr Mund so rot wie Wein
Und wer von diesem Wein trank
Konnt' nie mehr glücklich sein
Doch einer sprach im Frühling:
"Auch Du fühlst Lust und Schmerz"
Und brach ihr tausend Rosen
Doch sie brach nur sein Herz
Weil sie einsam war
Und so blond ihr Haar
Und ihr Mund so rot wie Wein
Ja, keine konnt' so küssen
Und doch so einsam sein
Was blieb von ihrem Leben
Ein Lied, das niemand sang
Sankt Peter ließ sie warten
Zwei Ewigkeiten lang
Weil sie einsam war
Und so blond ihr Haar
Und ihr Herz so tot wie Stein
Dann rief er: "Armes Kind, komm,
Sollst nie mehr einsam sein"
DRAGAN J. RISTIĆ
DOGOVOR
Kako bi bilo da se nas dvoje uzmemo, da srodne duše ujedine svoje besane noći, da svoje vizije ostvarimo u zajedničkom životu.
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da ipak svoj zavičaj ne napuštamo, svoju životnu sreću ovde okušamo.
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da malo žrtvujemo od karijere i izrodimo decu, pa kako nam Bog da.
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da slatki košmari nikada ne prestanu, da od dece načinimo vredne i poštene ljude, a i od unuka, akobogda
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da nas vreme ne iscedi i izgužva, da nam se nada ne izgubi i gresima ne poništi, da nas nebeska kuća nikada ne primi.
Rečeno, nije učinjeno.
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da ipak svoj zavičaj ne napuštamo, svoju životnu sreću ovde okušamo.
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da malo žrtvujemo od karijere i izrodimo decu, pa kako nam Bog da.
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da slatki košmari nikada ne prestanu, da od dece načinimo vredne i poštene ljude, a i od unuka, akobogda
Rečeno, učinjeno.
Kako bi bilo da nas vreme ne iscedi i izgužva, da nam se nada ne izgubi i gresima ne poništi, da nas nebeska kuća nikada ne primi.
Rečeno, nije učinjeno.
ŽAK PREVER
POLJUBI ME
Jacques Prevert
To je bilo u jednoj četvrti u Gradu svetlosti
U kojoj je uvek mrak i uvek zagušljivo
I zimi i leti tamo je uvek zima.
Stajala je u stepeništu
On kraj nje a ona kraj njega
Osećao se sumpor
Jer tog popodneva uništavali su stenice
Govorila mu je
Ovde je mračno
I zagušljivo
I leti i zimi ovde je uvek zima
Božja zvezda ne svraća u našu ulicu
Mora da ima preča posla u bogatijim delovima grada
Zagrli me čvrsto
Ljubi me
Ljubi me dugo
Ljubi me
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ovde se umire od svega
Od toplote od zime
Ili se smrzavaš ili gušiš
Ovde vazduha nema
Ako prestaneš da me ljubiš
Čini mi se umreću ugušena
Imaš petnaest godina imam petnaest godina
Oboje trideset
Sa trideset godina više nismo deca
To su godine kad treba da se radi
To su godine kada se ljubi
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ljubi me.
(sa francuskog preveo: Miroslav Karaulac)
IVICA ŽIVKOVIĆ
ZIMSKE RADOSTI
Hladan mokar ekskluzivan sneg
Prekrio je eminentni breg
U duboki i suptilan san
Otišo je razvejani dan
Pahuljice permanentno veju
Ljudi se po ludnicama greju
Od prekjuče krovovi su beli
Ali moj se deda ne veseli
Na ulici zaleđeni vrapci
Reumom su okovani bapci
Pahuljice permanentno veju
Ljudi se po ludnicama greju
Lovci jure poslednjega zeca
Kao zmija uvila se staza
Na brežuljku nesposobna deca
Čekaju na crnog Deda Mraza
Pahuljice permanentno veju
Ljudi se po ludnicama greju
MORRISSEY
ANGEL, ANGEL, DOWN WE GO TOGETHER
Photo from Philly Weekly
Angel, Angel
Don't take your life tonight
I know they take
And that they take in turn
And they give you nothing real
For yourself in return
But when they've used you
And they've broken you
And they've wasted all your money
And cast your shell aside
And when they've bought you
And they've sold you
And they've billed you for the pleasure
And they've made your parents cry
I will be here
OH, BELIEVE ME
I will be here
...believe me
Angel, don't take your life
Some people have got no pride
They do not understand
The Urgency of life
But I love you more than life
I love you more than life
I love you more than life
Don't take your life tonight
I know they take
And that they take in turn
And they give you nothing real
For yourself in return
But when they've used you
And they've broken you
And they've wasted all your money
And cast your shell aside
And when they've bought you
And they've sold you
And they've billed you for the pleasure
And they've made your parents cry
I will be here
OH, BELIEVE ME
I will be here
...believe me
Angel, don't take your life
Some people have got no pride
They do not understand
The Urgency of life
But I love you more than life
I love you more than life
I love you more than life
VILIJEM STENLI MERVIN
USPOMENA NA GUBITAK KRILA
Stiže trenutak
U kome se za mnom zatvaraju sva vrata
A preda mnom se otvara
Noć.
DALIDA
JA SAM BOLESNA
Više ne spavam ne pušim više nemam više ni prošlost bez tebe se osećam prljavo bez tebe sam ružna kao nahoče sam u sirotištu
Ni ovaj život više nije moj kad odeš prestanem da živim nemam više ni postelju kad odeš moj život postaje peron na železničkoj stanici
Ja sam bolesna jako sam bolesna baš kao moja majka dok je noću lutala i ostavljala me samu i preplašenu
Ja sam bolesna na smrt bolesna jer niko ne zna kad dolaziš jer niko ne zna gde odlaziš jer je skoro dve godine otkad te nema
Kao nasukana na sprud kao ulovljena na udicu za tebe sam zakačena umorna sam i iscrpljena od pretvaranja da sam srećna
Po celu noć pijem ali je svaki viski isti kao i onaj prethodni i na svakom se brodu vijori tvoja zastava i ne znam više gde da odem jer ti si svuda
Bolesna sam jako sam bolesna sipam svoju krv u tvoje telo i dok spavaš ja sam kao umrlo ptiče
Bolesna sam na smrt sam bolesna oteo si sve moje pesme i oduzeo mi svaku moju reč iako sam priljubljena uz tvoju kožu imala talenta
Ljubav me ova ubija i ako nastavi ovako umreću sasvim sama stisnuta uz radio kao zaostalo dete koje osluškuje svoj glas dok peva
Ja sam bolesna jako sam bolesna baš kao moja majka dok je noću lutala i ostavljala me samu i preplašenu
Bolesna sam na smrt sam bolesna oteo si sve moje pesme i oduzeo mi svaku moju reč i sad mi je srce bolesno čuješ li me s njegovih barikada: bolesna sam.
(sa francuskog preveo: Nikola Todorović)
SONIC YOUTH
DEATH VALLEY 69
SONIC YOUTH by Peter Anderson
Coming down Sadie, I love it Now now now Death valley ’69 You’re right You’re right You’re right You’re right You’re right you were right I was on the wrong track We’re deep in the valley How deep in the gulley And now in the canyon And now in the canyon Out in the yonder way out in the yonder She started to holler She started to holler I didn’t wanna I didn’t wanna I didn’t wanna I didn’t wanna But she started to holler So I had to hit it Hit it Hit it Hit it Deep in the valley In the trunk of an old car In the back of a chevvy I got sand in my mouth you got sand in your mouth And you got sun in your eyes I got sun in your eyes Blind blinded And you wanted to get there But I couldn’t go faster I wanted to get there But you couldn’t go faster So I started to hit it you couldn’t go faster So I started to hit it I started to hit it hit it Hit it Hit it Hit it Hit it Hit it Hit it Hit it Hit it Coming down Sadie, I love it Now now now Death valley ’69 Death valley ’69 Death valley ’69 Death valley ’69 Ieieieioooooaoaoaieeih!
MAJA SOLAR
PIJACA
odeš na pijacu i tražiš pola kile
a on ti već meri 200 grama više i
pita je l’ može
onda kada je već sve spakovao
vaga je uvek skrivena iza hrpe
voća,
da ne vidiš brojeve
i još ti tutne jabuku u ruku
i kaže
’’a ovo za takvu lepoooticu’’
i izgleda kao da si na dobitku
a kad dodješ kući shvatiš
da ti je naplatio četiri puta više
IVICA ŽIVKOVIĆ
NISAM GIRICA
Misha Gordin, 'Art of Trial'
Nisam girica što plače mrtva u pivnici
Kad je nađu
Nisam girica što umire od bele smrti jedne hladne večeri
Kad je bebe nađu
I mada odjek ugriza čujem
Jure me lipe genocidne
Mada što imam od juče svi love
Pa čak i moje pesme
Mada je logično da su mi uši
Dignute minimalno
Mada verujem kao i mnogi
Lepota oči miče
Mada se borim, mada romorim
Oči me, oči, zovu
Mada me zovu pa ja hop-op
Sa večeri na veče
Kad je nađu
Nisam girica što umire od bele smrti jedne hladne večeri
Kad je bebe nađu
I mada odjek ugriza čujem
Jure me lipe genocidne
Mada što imam od juče svi love
Pa čak i moje pesme
Mada je logično da su mi uši
Dignute minimalno
Mada verujem kao i mnogi
Lepota oči miče
Mada se borim, mada romorim
Oči me, oči, zovu
Mada me zovu pa ja hop-op
Sa večeri na veče
TOMAS BERNHARD
PREVIŠE
Misha Gordin, 'Crowd 18'
Jedan porodični čovek, koji je decenijama bio poznat kao osoba sa izvanrednim osećajem za porodicu i u svojoj sredini zbog toga bio veoma cenjen, i koji je jednog subotnjeg popodneva, mora se priznati, po izuzetno teškom i sparnom vremenu, ubio četvoro od svoje šestoro dece, branio se na sudu tvrdnjom da mu se u jednom trenutku učinilo da ih ima previše.
(© za srpski prevod: Nikola Todorović)
(© za srpski prevod: Nikola Todorović)
ABEL MEEROPOL
STRANGE FRUIT
Misha Gordin, 'Crowd 39'
Southern trees bear a strange fruit,
Blood on the leaves and blood at the root,
Black body swinging in the southern breeze,
Strange fruit hanging from the poplar trees.
Pastoral scene of the gallant south,
The bulging eyes and the twisted mouth,
Scent of magnolia sweet and fresh,
And the sudden smell of burning flesh.
Here is a fruit for the crows to pluck,
For the rain to gather, for the wind to suck,
For the sun to rot, for a tree to drop,
Here is a strange and bitter crop.
GEORG TRAKL
DE PROFUNDIS
Evo strnjišta po kome crna kiša lije.
Evo mrkog drveta sasvim usamljenog.
Evo vetra, pišti oko pustih koliba.
Kako je tužno veče ovo.
Uz šumu
Krhka sirotica rasuto klasje skuplja.
Oči joj okrugle i zlatne u sumraku plamte
Njeno krilo nebeskog mladoženju čeka.
Na povratku kući
Pastiri pronađoše njeno slatko telo
Istrulelo u trnju.
Senka sam dalekih tmastih sela.
Božjeg ćutanja
Napih se na bunara u dubravi.
Čelo mi dotiče hladan metal.
Pauci tragaju za mojim srcem.
Svetlost što gasne na mojim usnama.
U noći se na ledini probudih,
Okaljan smradom i zvezdanom prašinom posut.
U grmu lešnikovom
Zvoniše opet kristalni anđeli.
(Sa nemačkog preveli: Ivan Jasiković i Nikola Todorović)
Evo mrkog drveta sasvim usamljenog.
Evo vetra, pišti oko pustih koliba.
Kako je tužno veče ovo.
Uz šumu
Krhka sirotica rasuto klasje skuplja.
Oči joj okrugle i zlatne u sumraku plamte
Njeno krilo nebeskog mladoženju čeka.
Na povratku kući
Pastiri pronađoše njeno slatko telo
Istrulelo u trnju.
Senka sam dalekih tmastih sela.
Božjeg ćutanja
Napih se na bunara u dubravi.
Čelo mi dotiče hladan metal.
Pauci tragaju za mojim srcem.
Svetlost što gasne na mojim usnama.
U noći se na ledini probudih,
Okaljan smradom i zvezdanom prašinom posut.
U grmu lešnikovom
Zvoniše opet kristalni anđeli.
(Sa nemačkog preveli: Ivan Jasiković i Nikola Todorović)
ENDRE ADI
PLAKATI PLAKATI PLAKATI
Čekati, dok ponoćni zvon tinja,
Da se donese crna škrinja.
Ne pitati zbog kog je patnja,
Zvoniti dok ne mine pratnja.
Pod baldahinom i crnim velom
Nositi raspelo belo pred opelom.
Pod teškim srebrom pognuti pleća,
Daviti se u dimu sveća.
S tamnim senama u boj stati
I tihe psalme zapevati.
Slušati orgulje pečalne
I zvona posmrtnih ječanje.
Kročiti preko zeva grobova
U pratnji slugu, božjih robova.
Mrznuti u začarnoj noći,
Gledati tuđeg mrtvaca u oči.
Drhtati na mesečini kobnoj,
Uzdisati na humci grobnoj.
Poreći prošlost, jecajući,
Zamađijano, klecajući.
Oprostiti svakom. Pokajnički,
Grliti sanduk očajnički.
Sricati testament poslednjih sati
I plakati, plakati, plakati.
(sa mađarskog preveo: Danilo Kiš)
Da se donese crna škrinja.
Ne pitati zbog kog je patnja,
Zvoniti dok ne mine pratnja.
Pod baldahinom i crnim velom
Nositi raspelo belo pred opelom.
Pod teškim srebrom pognuti pleća,
Daviti se u dimu sveća.
S tamnim senama u boj stati
I tihe psalme zapevati.
Slušati orgulje pečalne
I zvona posmrtnih ječanje.
Kročiti preko zeva grobova
U pratnji slugu, božjih robova.
Mrznuti u začarnoj noći,
Gledati tuđeg mrtvaca u oči.
Drhtati na mesečini kobnoj,
Uzdisati na humci grobnoj.
Poreći prošlost, jecajući,
Zamađijano, klecajući.
Oprostiti svakom. Pokajnički,
Grliti sanduk očajnički.
Sricati testament poslednjih sati
I plakati, plakati, plakati.
(sa mađarskog preveo: Danilo Kiš)
PITER PORTER
SPAVAJUĆI SA ALFABETOM
Vi, slavna dvadeset šestorico, nejednaka
U namerama, kratke ste slamčice reči,
Stižete sa mnom u noćne udare vetra,
Moja olujo glagola.
Najvažniji ste čiviluk na koji kačim strahove –
Ne mislite da je to samo u scenama
Koje prizivaju snovi – napev od reči
Nastavlja da živi u šavovima i naborima.
Zvuk praizvedbe, cvili
Podveden pod ništavilo,
Uvek u nadi da se silabizuje
U poruke?
A kao ljutnjA, E za snE,
I koje ne mora da bude mI
Kao ni O koje smrtonosni vetar
Pretvara u U, samoglasnik za istinU.
(sa engleskog preveo: Nikola Todorović)
U namerama, kratke ste slamčice reči,
Stižete sa mnom u noćne udare vetra,
Moja olujo glagola.
Najvažniji ste čiviluk na koji kačim strahove –
Ne mislite da je to samo u scenama
Koje prizivaju snovi – napev od reči
Nastavlja da živi u šavovima i naborima.
Zvuk praizvedbe, cvili
Podveden pod ništavilo,
Uvek u nadi da se silabizuje
U poruke?
A kao ljutnjA, E za snE,
I koje ne mora da bude mI
Kao ni O koje smrtonosni vetar
Pretvara u U, samoglasnik za istinU.
(sa engleskog preveo: Nikola Todorović)